Pitanje koje roditelj postavi svake večeri detetu koje je tek selo za komp(pre otprilike 3 i po sata), u nameri da pročita treći put novine na netu, a samo pola sata nakon što je odgledao dnevnik.
Brat sedi za kompom od pola 5, sad prošlo 8 i dolazi mrgodni ćale.
Ćale: Kad....će...biti....kad će biti slobodan...kompjuter...kad će biti slobodan kompjuter?
Brat: Tek sam seo... tek sam počeo da igram igricu!
Ćale: Opet taj zamak i ti što pucaju... ti isključim ja to... Kad ćeš da se šišaš, zarastao si kao Džoda?
Brat: Ajde za pola sata..jel može?
Ćale: Petnaest minuta... i da legnem da spavam, lako vama da se zezate, ja sutra ustajem za posao.
Ovo je psovka koja je karakteristična za jedan tip čovjeka. Sada ću vam ga i reći.
ELEM!
Ovaj čovjek je stariji od svojih godina. On sjedi za volanom neke olupine u redu ispred semafora. Uglavnom krstari prometnim ulicama. Uglavnom prvo zeleno svijetlo prodje bez njega. Zamislite pješčani sat u prodavnici pješčanih satova. To je on u mladosti. Zamislite taj isti pješčani sat bez pijeska. To je, manje - više, on sad. Potpuno absurdan oblik postojanja. Nema svrhu. Glupo ga je slomoti ili baciti, jer ima neki oblik, možda posluži nečemu... Ali, budimo realni, čemu može da služi prazan pješčanik?
ELEM, kao što vidimo, ovaj čovjek je posebna podvrsta rasprostranjene vrste ljudi: forme bez sadržaja. Ipak, dok su kolege ostavile malo mudrosti za stare dane, kao turšiju za zimnicu, on nije spremio ništa. On je imao tvrdu glavu, prijeku narav, tešku ruku, i niz sličnih kvaliteta za koje je smatrao da će da traju zauvijek. To i nije daleko od istine, budući da ostali pripadnici krda uglavnom izginu mladi i jedri. Rijetki primjerci koji preteknu, razviju se u ljude koji tiho psuju majke na semaforima.
ELEM. Nije im lako. Nije nikome, reći će studenti. Istina, ali ovima posebno nije lako. U nebranom su groždju (kaže li se tako?). Oni su oduvijek radili ono što se od njih očekivalo: izlivali testosteron po ulicama i gledali kako se svi sklanjaju. Dobar osjećaj. Kasnije su se zglobovi isušili i počeli da šmirglaju jedni o druge, i postalo im je čudno to što su ljudi prestali da bježe u podrume kad ih vide. Još im je čudnije bilo kad su dobili po njiušci prvih par puta kad su zatezali adamove jabučice na pogrešnim mjestima. Po njušci, njihovom čvoru života, gdje su im smješteni centri za muškost, snagu i dostojanstvo. I tako su se našli u nebranom groždju (ja se stvarno izvinjavam ako se ne kaže tako), jer znaju da rade samo jedno u zadatoj situaciji, a to jedno im nije dozvoljeno. Na taj način, postali su ljudi koji na semaforima prošapću te riječi koje im znače kao aparati čovjeku u komi. Ništa sirena, ništa spuštanje stakala, ništa izlazak iz kola, ništa ruka iza ledja. Samo jedno lagano, tiho, zeleno vam je, pička vam materina, idite više, gonite se...
Istina u 80% slučajeva. Žene operisane od ukusa se većinom late za najskuplju stvar u radnji, ali isto tako i dame prefinjenog ukusa koje vide nešto što im se svidi, neretko otkrivaju da je to među najskupljim artiklima u radnji.
Prekorno pitanje. Upućuje se osobi koja je zadržala neku tuđu pokretnu imovinu toliko dugo da, osim što vlasnik i zaboravi gde je i kod koga, komotno je mogla dobiti dokumentaciju o usvajanju iste.
-Je li, Lošmi, je l' kod tebe još moj punjač? Ne mogu ga nađem nigde, jesi mi ti vratio od onda?
-E, pa nisam, eno ga kod mene...
-Aha... Pa je l' mogu da ga pozajmim, vratiću ti ja kad se poslužim, evo obećavam?!