Besomučno prozivanje jednog ortaka od strane celog društva. Ubijanje od zajebancije dok ne odluči da se obesi o bukvu.
- Je li, kakva ti je ona riba od sinoć, a?
- Ma...
- Malo je krupnija. Zbog one crvene majice, ja mislio vatrogasni kamion!
- Hahaha. Bacačica kugle!
- Bio je mrak...
- I Sale Matić bi je video u mraku!
- Pustite ga. Moram reći da su joj brkovi... tako dugi!
- Hahaha. Da su malo duži mogli bi da posluže kao metla dok riba pod!
- Ajde jebite se. Ja sam bar gurnuo... Idem.
- Ma šta ti je. Ček da te malo istamburamo. Jesi jebo si, mada, bolje da si metnuo u blender i poželeo želju!
Moto seoskog hedoniste. Ili pak gradskog meraklije, seljaka u duši. Preko dana samo rad, rad i rad, a uveče na parti u lokalni fićka ili za one sa dubljim džepom - hard-folk diskoteku.
Unuk: Bako, ovo je moja devojka. Znam da je malo krupnija, ali to je zato što se bavi bodibildingom i u državnoj je reprezentaciji.
Baka: :baba gleda:
Unuk:... Da, i minđuše! Sve ove minđuše i pirsinge može skinuti, nije to problem....
Baka: :baba blene:
Unuk: A tetovaže se mogu prek...
Baka: Slušaj me sine. Dosta si ti meni dovodio one devojčurke, sve nežne i flafičaste, na kurac ih nabijem krasni! Ovo je bre žensko! Da ima šta da se pokaže, al' i da radi! Ajde snajka, 'vataj motiku, pa pravac njiva. A uveče ćemo do grada na 'armon'ku, ima duša da ti peva!
Snajka: Mojne bre baba, ja da ti kopam?
Baka: Šta bre mojne baba, 'vataj motiku, proju ti jebem nezapečenu!
Snajka: Baba, koj' ti kurac, nabošću te?
Baka: :PLJAS:
Snajka: A daj bre, reci gde je više ta motika?
Unuk: Moja baka je oduvek preferirala ovu, nenasilnu komunikaciju.
Snajka: Izbošću te motikom.
Ustaješ ujutru, nemaš pojma koliko je sati, mrzi te da ustaneš iz kreveta jer si još umoran zbog toga što si se pola noći premeštao tamo- vamo zbog vrućine. Konačno si ustao, umivaš se, i ponovo ležeš na dvosed da bi gledao TV. Posle nekog vremena ogladniš ali te mrzi da ideš u prodavnicu pa se najedeš bilo čega što imaš u frižideru. Sve ovo vreme klima radi, i onda počinje da te boli glava jer ti je klima sat vremena duvala u nju. Nakljukaš se lekovima i konačno bol prestaje. Onda shvatiš da moraš da odeš do grada da obaviš neke stvari (uplatiš račune,odeš u nabavku..). Posle izlaska iz kuće momentalno osetiš kako ti sunce prži oči i onda škilječi ideš do kola. Nakon prženja napolju u kolima te čeka još više prženja, zagušljivog vazduha i smrada ugrejane plastike. Tako se kuvaš u kolima 15-ak minuta dok klima ne počne da radi, pre toga si otvorio prozor i izbacivao glavu kao neki džukac. Sada , kada klima radi, prozori se zatvaraju i konačno dolazi do malo relaksacije. Nažalost, ubrzo posle toga, moraš da izadješ iz kola jer si stigao na odredište, ponovo se napolju pržiš kao svinja na ražnju i onda ideš da završiš ono zbpg čega si došao. Najčešće pre plaćanja račune,kupovine nečega čekaš u ogromnom redu dok osećaš smrad oznojenih ljudi. Sve to vreme na plafonu rade klime ili nekakvi ventilatori koji su toliko glasni da ne čuješ sebe kako misliš .Posle svega se vraćaš kući, gledaš televizor do 10,jer tek tada pada mrak,onda ležeš i u naredna 3-4 sata (koliko ti je potrebno da zaspiš) razmišljaš kako će i sutra biti još jedan jebeni vreli letnji dan.
-E ćao,ima li šta novo.
-Ništa brate,još jedan vreli letnji dan
Jedini konstantno urađeni narkoman, koji je opisan u pjesmici u Bukvaru.
KAKO ŽIVI ANTUNTUN
U desetom selu
Živi Antuntun.
U njega je malko
Neobičan um.
On posao svaki
Na svoj način radi:
Jaja za leženje
On u vrtu sadi.
Kad se jako smrači,
On mrak grabi loncem.
Razlupano jaje
On zašiva koncem.
Da l' je jelo slano,
On to uhom sluša.
A ribu da pjeva
Naučiti kuša.
Na livadu tjera
Bicikl da pase.
Da mu miše lovi,
On zatvori prase.
Guske sijenom hrani,
Snijegom soli ovce.
A nasadi kvočku
Da mu leže novce.
Kad kroz žito ide
On sjeda u čun.
Sasvim na svoj način
Živi Antutun.
GRIGOR VITEZ
Decembar, početak novogodišnjih praznika. Posle četiri meseca otpušavanja zapadnoevropskih kanalizacionih odvoda vreme je da podjem kući. Tovarim poslatke za komšijsku decu u jednu od sedam torbi koje nosim domu svome. Mečka legla ko žaba.
Negde pred zoru se konačno izljubljujem sa familijom. Kući sam.
Spavam do deset, ustajem, obuvam glibaive kondure i odlazim da nahranim stoku. Mazim nazimice, timarim konje, polažem kravama. Zvoni Nokia, komšija zove. Odnosim mu viski (sa sniženja iz Lidla) kao prezent. Komšija ga uzima, zagleda, zahvaljuje, odlaže i šalje malog da natoči prošlogodišnju dunjovaču. Pričamo o problemima u EU, politici, i cenama žive vage.
Odlazimo do mene. Jurimo se s jagancima po oboru, hvatamo jedno, koljemo, deremo, vadimo utrbu, natačinjemo na ražanj, solimo, nosimo na pečenje.
Odlazim do grada da razmenim devize.
Vraćam se u selo. Pao je mrak, duva neki vetar, hladno, mečka jedva upalila, odlazim u kafanu.
Parkiram ispod prozora, zaturiram par puta i ulazim. Sedam za astal, čurim malboro i zagrevam se vinjakom. Kafana se napunila, započinjem priče o dlakavim rumunkama i turcima koji jedu svinjetinu.
Osvanuo sam. Oblačim Timberland vindjaknu i teturam se kući.
Sedam je sati, majstori već stigli. Pijem kafu s njima. Gledam kako rade i raspravljamo se oko rasporeda u kupatilu. Bide mora da ide pored šolje, a bordura više nije u modi! Teram sve u kurac i počinjem sam da lepim pločice.
Nisam završio kupatilo, nastaviću u avgustu.
Šesti jaruar je, Badnji dan. Stavljam pljosku sa komšijinom dunjovačom u unutrašnji, a polakilče s vinom u levi džep. otišo sam da nasečem Badnjak.
Badnje veče, pun sto hrane, kadimo. Dajem deci po pedeset dinara, džarali su vatru.
Božić je, deci po pedeset dinara. Post je prošao, jedem jagnjetinu i kiseo kupus.
Osmi januar, vreme je za pečalbu. Tovarim, one sedam torbre u mečku i odlazim.
Lepo sam se proveo.
Deceniju i više bezuspešno kormila čuvenim fudbalskim klubom, za koji je iz sezone u sezonu i sam garantovao ambicije za sam vrh svetskog fudbala. Osoba koja bi uprkos činjenicama, uzaludno trošila svoje (u najgorem slučaju i tuđe) godine truda i rada na nečemu a da ni sama nije svesna toga. Pomak se uglavnom vidi samo u smeru autodestrukcije.
- Nego podseti me, je l' treba da se uplati rata za faks?
- Nego šta ćale, ostale su još čak dve do kraja godine...
- E moj Vengeru, znam ja vrlo dobro koliko je rata ostalo, znaš ti dobro zašto pitam!
- Tebra, 'ladno juče nije htela ceo dan da mi se javi kada sam je zvao. Vala, zvaću je i sutra sve dok se ne javi!
- Koji si šaban! Pre godinu dana ti je lepo rekla da ne želi više nikad da te vidi, da bi ti pre pola godine obećao i njen ćale, da te ni sanitarna služba neće skinuti sa zida njihove gajbe ako baneš!
- A znam, ali eto! To je jače od mene!
- Stvarno si ko Venger, jebeš mi sve...
Raano jutro, zvoni prokleti mobilni koji te zove da krećeš na faks iako si u potpunom autu jer si lego pre samo par sati. U sobi jos mrak jer je napolju vreme užasno i pada neka odvratna, hladna kiša. JEDVA nekako ustaneš, tražiš neku svesku koja kao da je u zemlju propala, shvataš da ti je sve što možeš da obučeš izgužvano, nema više paste za zube, a o toploj vodi za umivanje i da ne pričamo. Vreme već radi protiv tebe i već kasniš. Ne znaš gde su ti pare, pa tražiš neke kusure po svim pantalonama i jaknama. Onda tražiš kišobran, a kad ga najzad i nađeš pokaješ se jer je to uvek onaj kineski u stanju raspadanja, opasan po okolinu, pa kreneš bez njega. Pritom obavezno nešto zaboraviš a setiš se tek usput.
Prolaznici, uglavnom stariji ljudi, sa kišobranima, koji obožavaju da se bude rano, gledaju te sa čuđenjem jer si neobrijan, čupav, u izgužvanoj odeći i izgledaš kao alkos. Put do faksa je posebna priča. Bara ima toliko da se ne mogu promašiti i obavezno te neki bus ili auto poprska dok stojiš na semaforu. Već na pola puta proklinjes i vreme i faks i prolaznike i sebe što si uopšte krenuo! plus te boli glava jer si verovatno sinoć pio s nekim društvom koje sada spava jer nije ludo ko ti ili je na nekom faksu gde ne traže glupe potpise.
Vidiš da već kasniš i da će profesor da pravi od tebe budalu pred svima kad uđeš posle njega, pa zato kreneš i da trčiš, već potpuno mokar i blatnjav...Stižeš pred faks gde vidiš neke "kolege" tatine sinove koji pristižu u novom Pežou ili Audiju iz koga trešti neka opuštena muzika, i što je još gore, vide oni tebe...
U tom trenutku izlazi iz zgrade faksa neki poznanik kolega i saopšti ti da danas nemate predavanja..
E TO NIJE SKRIVENA KAMERA, iako je ti tada pogledom željno tražiš!
E, pa bilo bi lepo i dosta jednostavnije da to može da bude kontra stav, ali nije, na žalost. Univerzalni lek za svaki muški problem je, takođe, kurac. To se pre svega odnosi na osećaj samopouzdanja i moći koji pruža krupan gaćni asesoar. Pa neka taj sa debelim mesištem ima i homoseksualnih sklonosti, on nikada neće biti gej, pička, sisa, šmoklja koji stavlja lak za kosu i nosi ultratesne Zara farmerice, jer nema šta da ga žulja. Neće biti ni štreber, ni suvoparni karijerista, jer veliki Đoka uvek traži vremena za sebe i održava prirodni balans između obaveza i razonode. Bitanga ili ne, muškarac sa velikom kitom je uvek stabilna beskompleksna ličnost, jer ima šta i da mu puca kad krenu da ga smaraju glupostima.
Čavić: Ćao, lepoutice, ja sam Milorad Čavič, Felps mi je oteo zlatnou medaljou, ali ja sam moralni pobednik. Da li želiš da večeras budem tvoj oralni pobednik?
Ivana Đerisilo: Hm, nisi loš, maco, dođi, 'vamo u mrak.
...posle par minuta...
Čavić: Ovou mi se ranije nije dešavalou, obično jebem 2 sata bez prestanka, ali danas sam očiglednou preterao sam teretaunom, pa sam mlitav. Ali, obečavam, dodžem ti za snošaj, nazovi me sutra, imaš moj brouj.
Đerisilo: Važi, važi, kako da ne (briše broj iz imenika).
----------------------------
Đoković: Hej, Serena, jesi li ti čula da smo mi Srbi nebeski narod i da imamo nebeske kurčeve? Znaš, ja kad kažem „Kosovo je Srbija“, odma' dobijem erekciju.
Serena Vilijems: Ok, mali, dosta priče, aj da radiš malo, da vidimo kakav si faker.
...posle par minuta...
Đoković: Ne mogu, jednostavno ne mogu, previše mislim na kolevku srpstva u ovom trenutku, a plus je i Patrijarh umro skoro, i ne mogu nikako da se koncentrišem na jebanje. Ali, obećavam, tako mi onih terena na Dorćolu, sledeći put ću da te tako dobro pojebem.
Serena: Ok, važi. ( briše broj iz imenika, poziva Tipsarevića ).
Sinonim za nešto izvan granica normalnog, ili barem tako karikiranog, pošto, jelte, jebeni kaktus ne može da uvene.
-Brate, udari me neki dan lik, instant mrak na oči, samo odjednom, ja letim sa Batom Živojinovićem i on fora da mi džoint, i odvede me u Japan, i mi tamo, kad ono blasfemija. Sve japanke se skinule, grle mene, fazon Valterov drugar, jebem jedno tries njih odjednom, neka hobotnica mi drka pipcima, Đoko Vještica mi poklanja naočare, u ćošku repuje Laza Ristovski, i cap odjednom pljusne mi šamar ogromna pastrmka, i ja se probudim na ulici.
-Dobro si prošao što te samo jednom udario. Taj kad kaktus pogleda, on uvene.
Sažaljiva djevojka koja se uvijek ponudi da pomogne bez obzira na težinu problema.
A: Uh jest mi bilo dobro u subotu u gradu, zabilježio sam datum u telefonu.
B: Šta je to specijalno bilo?
A: Ma ti znaš da se nijedna poslije Marije nije igrala sa mojim spolovilom, došlo je već do kritične tačke. Izađem ti ja u subotu, malo popio, sretnem onu svoju staru "prijateljicu" Sanju i s njom tu razbacim koju šuplju i kako sam ono popio malo ja konkretno kažem u čemu je problem. Gleda ona mene, trepnu onako očima i ponudi se da odemo u mrak. Joj da vidiš moje sreće.
B: Što ja nemam jednu takvu humanitarku da me liječi...
A: Sreća pa sam na nju nabasao, obradovao sam se k'o penzioner staroj deviznoj štednji.