Na svadbi si tvog bliskog rođaka. Već je veče. Umoran si i gladan. Halapljivo navaljuješ na tek posluženu večeru i vino. Pomalo te hvata. Odlažeš viljušku i nazdravljaš svatovima za stolom.
U tom trenutku muzika staje. Domaćin najavljuje da su stigli prijatelji. Mladin brat predvodi kolonu na čijem začelju gordo koračaju one. Prije! U blještavim toaletama sa dubokim dekolteom i previše šminke, sprovode ih do njihovog stola ispred čela. Imaju crvenu ružu kao znak raspoznavanja i razlikovanja od svatova.
Lijepi naši običaji! Kako se neki predak sa razvijenom trsiteljskom taktikom fino sjetio da prije odvoji od mase sa tom ružom! Tačno znaš da nećeš nagaziti na rodicu koju u životu nisi vidio. Pa, još pozicija cvijeta... Ako je na lijevoj strani, odabrani primjerak je spreman za odstrel jer si siguran da nema muža koji će ti, naoružan i opasan, pred svima ispucati koljena.
Već si odabrao. Iskusan si ti, nisi krenuo u svatove bez... kravate. Crnooka, crnokosa. K'o od brda odvaljena bejbe. Gleda te prodornim pogledom. Jeste da voliš žgoljave, ali se ne možeš sjetiti kad si zadnji put pocjepao nešto mesnato. Jeste malo jača, al' i ti si momčina.
Kako je odvojiti? Lako! Najlakše! U tome je draž. Sama imenica "prija" izgovorena u vokativu završava pola posla. Šta pola? 3/4! Daje neki osjećaj bliskosti, kao da se znate godinama, kao da niste potpuni stranci. Samo čekaš da krene muzika za prijatelje.
Sa zvučnika kreće "Prijo moja kako ćemo? Prijatelju - lako ćemo!" Kao šilo se probijaš kroz masu i hvataš u kolo do nje. "Prija priku zvala na pariku..." Širok osmjeh i nekoliko duhovitih opaski... Jedan stiskavac sa njom, pa opet u kolo i stidljivo pristaje da izađe u toplo ljetnje veče sa tobom.
- Nemoj! Skloni ruke! Ne mogu! Sad će 12 sati. Znaš da prijatelji moraju da odu prije ponoći!
- Polako, Pepeljuga, tek je pola 12. Nemamo dovoljno vremena da me zapamtiš po trajanju, ali ti garantujem da moj ulazak u životu nećeš zaboraviti. Samo se ti okreni i malo nagni, a ja ću ti podići haljinu. Taaakooo...
