Primjena narodne poezije u partiji preferansa

Jedan od načina zastrašivanja protivnika, u viteškoj borbi za zelenom čojom, apsolutno dozvoljen, ali samo u krugu dobrih prijatelja. I kakvi bi to vitezovi okruglog stola bili ako se ne bi viteški i izražavali. Svaka karta jedna pjesma, pa kom opanci, a kom obojci.

- Dva ja.
- A sad adioooo!
- To bi trebalo da ti bude dalje? Tri.
- Mogu tri.
- Možeš tri? A možeš li četiri?
- Tri mogah, i konj mi mogaše, ali četiri, hm... Sami mi Gospod Bog ne davaše. Uzmi četiri, Gospode!
........ (škartanje)
- Igram četiri.
- Ho, ho, ho, nijesu ispod licitacije... Dođem, kumašine, i čekam te mrski neprijatelju! Napravićeš bar jedan pogrešan korak, he, he, he!
- Ja da pogriješim? Željo moja, željo moja...
- Ja neću.
- 'Oćeš, 'oćeš, jača su dvojica nego sam Radojica!
- Ko izlazi?
- Ko pita?
- Izlazim. Adut, nikad panut!
- Nema solera, ako si se toma nadao, a ne nadaj se da će ti dama doći, u ponoći.
- 'Ajde sad!
- Moja sedmica sjekla na megdanu, moj pop sjao na divanu! To je druga.
- Ajd još dvije pa svi doma.
- Ne klepeći nanulama, skinuću te sa čardaka. Padaš. Nećemo doma svi.
- Trojka moja, najmanja jedinica subverzivnog djelovanja. Imaš li još jednu? Takoc!
- Šest, pet, četiri, tri, dva, jedan... Još su dvije neđe.
- Moje su te dvije... Uh, doma svi.
- Doma, doma, Ali, od ovakve koke biće supe!
- Piši, Mišure, ja za osamdeset dolje!
- Ko sad dijeli, ko se pita, ko je vođa od komita?
- Ada ti, ko bi drugi, ti si bio ručni.