Pritisak

Stvar za koju se u našem mleđem dobu mislilo da je opasna koliko i Crna Gora po svjetsku ekonomiju, sve iz roditeljske priče da im ga nabijamo 300 sa 200 ili tako neki đavo. Kasnije smo odrasli i u par navrata osjetili čudno ponašanje tijela u nekim naglo-zajebanim situacijama(čija se učestalost sa godinama linearno povećava), ili raznim prežderavanjem prehrambenih bombi koje detoniramo u sebi pri svi slavama kojih imamo više nego 'običnih' dana. Tada osjetimo da smo slabi. Ono, i inače smo inertni, ali danas posebno. I prvo nam padne na pamet da nam nije pao? Pritisak. Ali pad pritiska je do jaja, sav si kuntav, pospan, mjesečariš polu-zatvorenih očiju, i jedino o čemu treba da vodiš računa je da ne umreš iznenada. Ali nećeš, stoposto. Kasnije već, isključuješ tu mogućnost, i dalje si kao ispušen kurac samo što se sada i srce javilo, počelo da divlja po grudima, k'o kad je vidjelo malu Saru u trećem osnovne. Držiš ruku na sisi kao za himnu i plašiš se za izdržlljivost rebara. U to, glava počinje da dobija na zapremini i počneš da posustaješ pred njenom težinom. Sijedaš, stavljaš ruke na pulsirajuće sljepoočnice i trudiš se da ne padneš u komu. Odeš do ogledala i primijetiš da su ti oči prepolovljene i začuješ sirene kako ti zavijaju u ušima, kao da te je Tajson odvalio golom pesnicom. Nasukan si. Krv ti i dalje ključa tijelom, prijeti da sagori krvne sudove, poželiš da oči istjeraš iz duplji, da napraviš još neki ventil... Baciš se u krevet, preživiš noć, i sjutra kod doce da ti kaže da ne jedeš slatko, slano, ljuto, da ne piješ sodu i jelte, zašećerene sokove, da izbaciš alkohol i kiselu vodu, i da smanjiš stres. Ti onda jebeš doktoru sve po spisku u sebi, pošto si kulturan, što te još više razjede unutra, napumpa te ko gumenu loptu marke 'tigar', i završiš na intezivnoj. Tada se sjetiš tatinih riječi i bude ti žao što si mu sve papire iz radnog stola bacio u wc-šolju jer ti nije dao pare za sličice.