Desi se, eto, ne baš često, da imaš foru koja bi mogla da te proslavi; da cijeli svijet, tek tako - odjednom, postane samo tvoj, bar na tren, i da gledaš i slušaš sve te silne smijehove koji su tvojih usta i tvog genijalnog uma djelo.
Desi se, eto, ne baš često, da ta tvoja fora, usljed buke ili posvećenosti pažnje nečemu drugom jednostavno biva neizrečena. Ona tada ostaje u tebi, i preružno uparena sa tužnom tišinom čeka neki bolji trenutak.
Vlado: ... i šta ću, morao sam ranije da se vratim sa Malte, zbog nekih obaveza ovdje...
Crni: Pa kati je bio let za ovamo, onaj koji si bukirao?
Vlado: 12og aprila. Sina, koliko sam ti dužan za ovo? :pokazuje prstima na astal pun raznih đakonija:
Sina: Sekund, da vidim šta ste pili...
Crni: Haha vidjećeš 13og aprila naslov u novinama: AVION IZGORIO U PLAMENU PO UZLETANJU SA MAL...
Sina: Devet sedamdeset.
Crni: E Vlado...
Vlado: Evo ti, i zadrži kusur.
Crni: Vlado...
Vlado: Kaži.
Crni: Ma ništa, nije bitno sada...