Prijava
   

Potrošio bi i pare iz "Monopola" u kafani

Opis čovjeka kojem broj nula nije bitan kad se dohvati šanka.

Sreća u nesreći je što mnogi nemaju koliko bi trošili.

   

Krajišnik na moru

4 ujutro, mrkli mrak, dva automobila jezde prema Makarskoj kroz noć.Mnogim se čini da je jedan prokuvao koliko se dimi ali ne, jedan je za pušače i jedan za nepušače,jebi ti to, EU je EU. Zora rudi, sunce se rađa k’o da ga Jovan Perišić izvlači iza gore. Već u 6 smo pogriješili skretanje pa smo morali dužim putem.Nema veze, bar je zajebancija dobra a imamo pive, možemo do Njemačke izdržati.
Došli smo na granicu, ličnim kartama uskoro ističe rok, i ,nekada čupavi i mršavi rokeri na slikama, sada su debeli i proćelavi bećari, ponosni pitomci obližnje brente, jebi ga , povukla rodna gruda. Poslije nekoliko minuta provjeravanja ljubazni carinik nas je pustio u „Lijepu nji’ovu“.
Niko od nas nije bio na moru od rata, a i tada smo bili brabonjci pa se i ne sjecamo. Kad se ukaza plavetnilo, svetu ti nedlju, niko ne progovara. Kako se spustamo obali cuje se šapat „more, more“.Što smo bliže obali šapat polako postaje uzvik. Onda smo utrčali u vodu počeli smo da se dernjamo k’o konji i oduševljeno udaramo po površini vode „MOREEEE, MOREEEEEEE“. Sreća, rano je, oko pola 9, pa nema još nikoga. Sjeli smo da popijemo po koju, jedan nam je potrošio kremu za sunce, navik’o se kiseliom varenikom mazati. Gledamo ima li treba, al’ nista. Otišli smo i u vodu da se peremo, takmičili se ko će prvi doplivati do plute...Nije niko, kosidba je davno prošla, snaga izdade, tad sam se i uvjerio da je voda slana. Ipak iz trećeg puta došli smo do plute. Toliko smo se odmarali da je spasilac pomislio da hoćemo da krademo kanap da kolijenčimo konje po našim urvinama i otjero nas. Dopizdilo, vrućina, piva se lagano mlači, ali počinju lagano i trebe pristizati i plaža više ne liči na gerontološki centar. Kad od neka doba, jedna treba izbaci sisu i uđe u more da se pokvasi . A mi, k’o u pozorištu poredali se u plićak, oči ko fildžani, ne pretvaramo, toliko smo zagorili da voda dostiže tačku ključanja. Dobra treba, nema šta, zašiljila sisu k’o prvačić olovku, ma pokid’o bi je k’o kosibaša snajku. Skontali smo da oko nas niko ne priča srpski, pa smo slobodno bacali komentare, ma milina. Nakon nekog vremena sve je bilo preplavljeno sisama, morao sam u vodu da se rashladim, a i nije pješčana plaža da kitom izvrtim rošu pa da ga metnem đe bilo. . Iako smo bili najmanja etnička grupa, stavili smo do znanja da smo najglasniji, pa u radijusu od 30 metara nikog nije bilo.
Iznajmili smo i pedalinu. Ne znam kolika joj je nosivost ali nas osam se uspjelo popeti, žive vage tona.Nagone talasi u plićak, ma okret’o- ne okret’o isto ti je. Sunce ti jebem, odjednom, začu se tup udarac. Ja se osudio. Nesta čojek pod lađom. Izlazi, drži se za glavu, čanta nešto na stranjskom.“I mi tebi, pička ti materina, šta roniš po plićaku, k’o da ćeš Titanik naći na dubini od meter.“ Navintašmo nekako na pučinu.Kad smo odmalki, tiho propjeva kištra pive iz nas, „Morem ploviiiii“... Od silnog pedalanja smo pocrkali od gladi, izvadimo novaku, prostremo na plaži, nek’ vide ovi Česi, Poljaci i ostali evropejci kako majka sina oprema na plažu, sve je bilo ukusnije nego inace ,samo što se sir vratio u tečno stanje.
Ojela mi se guza ko malom Zoranu u kultnom filmu „Tito i ja“, valjda od soli, tek, došlo mi da plačem, a i nisam imao mlijeka da ublažim bol. Podapro sam guzu nekako, al došo vakat da se ide kućiPut je bio dosadan, iscrpljeni, umorni, od sna nas je odvajao samo novi cd JP-ja i to što svjetlimo u mraku koliko smo izgorili na suncu. Odjednom treska, lupanje, drž- ne daj, osjetismo da smo sišli sa piste na makadam. Osmijeh ozari facu bradatu i mrsku , ugledasmo natpis „Dobrodošli u Republiku Srpsku“.Lijepo je tamo, samo da nije naka žega, i onolika vodurina me plaši. Eto bili smo na moru. Čitav dan. Al što’no naš narod kaže:“Svuda prođi, ali kući dođi“.

   

Taj epitet ni Šešelj ne bi izmislio

Odavanje poštovanja nečijoj mašti i efikasnosti u pronalaženju pogrdnih epiteta i nadimaka. S obzirom na naslove knjiga radikalskog vođe i njegovu maštovitost, izuzetno velika počast .

"Holandski kurvin sin Alfons Ori"
"Narogušeno škotsko govno Jan Bonomi"
"Smežurano kengurovo mudo Kevin Parker"
"Degenerisani majmun Bakone Džastis Moloto"
...

   

Ostarilo se

Komentar na poziv na svadbu druga iz djetinjsteva.

Kad sam dobio pozivnicu ukočio sam se, pa jebem ga luda, kod nas u ulici čitave generacije nestaju za godinu dana. Kako se onaj prvi oženi u roku od godine , svi ostali za njim, i tako nam ova pošast istrijebi sve muško u ulici. Al’ ’aj nek’ je sa srećom. Zajedno smo odrastali, bili zaljubljeni u Beti Kamenko i Vilmu Kremenko, stidljivo prvi pornić podigli u video klubu...
Svadba k’o svadba , dreka, vriska, glasna muzika, sasipanje kave za vrat od strane konobara koji inače vjerovatno rade na brenti s obzirom na vještinu nošenja tacni, pijanih ljudi i još pijanih ljudi. Ima i pičoka, mame koje gonaju djecu oko stolova dok iritantno žgevre, ili ih ostave da spavaju u kolicima pokraj muzike pa odskakuju iz njih od basa (ljubomoran sam na tu djecu kad im vidim ta futuristička kolica, moja su ličila na korito za šurenje svinja, po pola rasječen bojler, jebi ga u ratu se snalazilo. A kad im vidim mame ljubomoran sam im na tate) . Gledam i svog komšiju Čedu, udrobio kruva u čorbu, pa pritišće kašikom da potopi, uvijek je razbijao klišee. I tako to ide, nadero se i ja, pa posmatram, filozofiram. Čovjek na svadbi je nasmijno lice iz ugla ukrštenice, a i sama svadba nije ništa drugo do skup gradova, predjela i predjela, i samoglasnika u vidu neartikulisanih krikova pojedinca. Vidim i moj komšo se zagled’o u dno polupune čaše, pa se sjetim kad je pričao kako se on priženio.
Veli:“ Bilo je to u izbjeglištvu. Kren’o ja preko Manjače u Mrkonjić, stara mi ostala tamo u bolnici. Taman kad sam bio kod Stričića neđe, vidim kraj puta poznata konjska kola, kad ono Mileva. Znam ja nju i od prije, gonali smo se mi, a eto ostašmo stari cura i momak. Pit’o je šta je reći, veli: „Otrg’o mi se konj pa sad ne merem nikud sa ovom kobilicom.“ Gledam ja nju 'nako ispod oka, nema ni ona nikoga na svijetu a blenula u mene kroz onu masnu kosu, k’o da bi mi nešto rekla. Vidim ja šta je, uparim svoju ragu sa njenom, sjednem kraj nje: „Mileva, našla si konja!“. I tako odlazimo prema zalasku sunca kao u kaubojskim romanima“.. . Trgnem se: „ Jebo te kreč, treba kupiti svilenu košuljicu, i spremiti 50 maraka za poljevačinu.“

   

Romeo i Julija

Tragična priča o dvoje mladih, Rajku i Jovanki, koji se zaljubiše i živote položiše za svoju ljubav. Bilo je to u selu Veselu, Jovanka je bila iz porodice kočijaša, špeditera, a Rajko iz čobansko- stočarske, farmer. Zbog obostranog prezira njihovih roditelja prema ovim zanimanjima, njima je mržnja bila urođena od malih nogu za ovo drugo. Jednog dana sretnu se na seoskom drumu, Jovanka na konjskim kolima, vozila sjeno, a Rajko sa stadom ovaca. Kako se nisu mogli dogovoriti oko prvenstva prolaza poče opšte pičkaranje. Ciknu Jovanka:“Sklanjaj se s puta, jebem ti pičku na materi, nemoj da konje narenem na tebe!“Ne osta' ni Rajko dužan:“ Slušaj mala. Ako ti tljanem jednu uz uši, mislićeš da te pogodio tomahavk iz ruku Vinetua lično, sve će ti čibe otpasti sa lica“.“ Ehaaaa, Cvijane“, zagrmi Jovanka na konja, „sad da mu jebem nediljicu njegovu, kome će on šamar lupiti“. Srećom uleti pop Lazo pa rastavi: Nemojte djeco danas , na Vratolomije, man'te se ćorava posla“, jedva iskopa Rajka ispod kola.
Nedugo zatim, na zboru kod zarduge, sretoše se ponovo, ignorisali su se neko vrijeme, al' kad Jovanka viđe kako Rajko vodi bećarac sve joj nešto zaigra u stomaku. Vidio i Rajko kako ga gleda pa potresa basom, sve se zemlja trese, potom, nađoše se u jednoj štali, obori je Rajko u naviljak sjena, surduknu joj, i izgubiše se u strasti k'o u nek'voj mećavi. Skontaše da stanu na put ovoj mržnji njihovih porodica i da sve ispričaju. Bolje da nisu. Jovanka je završila sa kopčom na glavi, i tri slomljne rebra uz riječi: „Samo još jednom probaj sa tim brašnavim malim, razapeću te na čengele“. Nije ni Rajko mnogo bolje prošao. Vraćajući se sa prela naletiše on i kuma- Markan, na Todora, nesuđenog zagondžiju i muža Jovankinog. Odape Todor sikiru klinaru na Rajka, al' se kum ispriječi, ubi ga ko srndaća, drž- ne daj, nekako se Rajko dokopa sikire i pravo todoru međ oči. Znao je on da nema šta tražiti u selu, Todor je iimao štele u zadruzi, morade u ajduke.
Kad je Julija čula tragičnu vijest, i još tragičniju, da će joj muž biti ona ćosava mrcina Petar, riješi da iscenira smrt, pop Lazoispriča svima da se Cvitko zaobad'o i da je satr'o, i sakri je u trap ispod kokošinjca. Lazina vijest stiže do Rajka, te on u žalosti riješi da ukrasi rastić k'o za Badnje veče, uze ular i objesi se. Kad je Jovanka , na drugoj strani, na vijest o Rajkovoj žrtvi Jovanka uze ćaćinu kuburu i ubi se. U tom dolaze i očevi zaraćenih porodica, kad viđeše kakvu su pizdariju napravili, u glas povikaše : „Ko im jebe mater glupu,ionako srpska porodica ima u prosjeku 30 članova, neće se ni osjetiti na njivi, nego da mi naš rat prenesemo za zeleni astal“

   

Zvuk kung fu filma

Jebanje sa Azijatkinjom.

-"Buraz kako je bilo na Džez festu na Zelenkovcu?"
-"Ne pitaj me ništa, sinoć sam naskočio na neku Japanku, kao da sam slušao kung fu film dok smo se jebali, mislio sam da ću se probuditi pored Brusa Lija..."

   

Pružanje ruke boljem

Priznavanje poraza.Džentlmenski čin, fer plej. Poslednja prilika da bolji još malo prca slabijeg, ko ga jebe kad se takmičio.

Pobjednik:“Važno je učestvovati, biće bolje, dobro si igrao, više sreće drugi put (pa mamu ti mamutsku zar si stvarno mislio da ćeš dobiti, sudije na mojoj strani, bolji igrači...Kurčio si se, a noge drvene, ne možete kile prevaliti, sad mi žao što vas nismo napunili k'o klošar buržujku maloljetnicu, gnjide i treba pučiti k'o paštete, više bi puta slijepac pogodio 3x20 na pikadu, nego vi povezali dva pasa, nisam siguran ni dal' imate krvi u sebi, kao ni da li ste toplokrvni organizmi, i koje više sreće, pa ne bi vam livada djeteline sa četr lista pomogla, i koji još kreten želi svojim protivnicima više sreće, nismo u obdaništu)
Poraženi:“Čestitam na pobjedi, zaslužili ste (zalužili ste jedino moj kurac, al' šta ću kad sam izgubio pa moram ćutati, jeb'o me fer plej i k'o ga izmisli, kad ih vidi reko bi čovjek mutovila obična a govna naprave 666 pasova, formaciju im feng šuj majstor pravio, svaki naš centaršut u crnu rupu upada, sad će da nam nabijaju na nos dok smo živi, da Bog da im samo žene navijale na stadionima pa da im mogu pokazati kurac sa iskrenom željom i voljom za upotrebom istog sa istima )

   

Turneja

Obilaženje kafana u kojima rade isključivo konobarice, na nivou jedne manje opštine. Nema smisla ako se obilaze kafići u velikom gradu, što zbog njihovog velikog broja pa se ne može obići za veče, a I mora se potrefiti neki gdje je jedna dobra konobarica, pa se izgubi draž za traganjem. Ovako između dva zla biraš manje, I nadaš se boljem u idućoj kafani. I tako to krene , negdje pred veče, otisne se odabrana ekipa na putešestvije. Vođeni glasinama, uđeš u prvu kafanu koja liči na gubavca, što visi to I otpada, fali komad zida, okrajak šanka, I nogar od stola.Gazda ne da ture da mu je posljednaj.Ali zato kod konobarice preliva ko da su je pravili NS seme I pančevačka azotara. Drmneš tu dvije tri, nisi ni ti zagrizo da je muvaš a I njoj je tek počela smjena pa logično, nećeš jebati. Nećeš jebati ni ovako ni onako, nigdje, zato svi idu na turneje ali je konkurencija jaka pa samo rijetki uspiju piti do kraja smjene I biti u stanju da mogu jebati. Ideš u drugu kafanu, bolje su konobarice, čuo si tako. Samo nisi kontao da je tu sjedište drvne industrije. Ali za konobarice su bili u pravu, dobre. Ostajete tu. Kafana pored puta, a ona dobre volje. Odlazi sa nekim šumarom u carske odaje, nakon nekoliko minuta izlaze, on ne može više stajati na nogama, a ona se ponaša kao da joj je trn up’o u oko pa ga izvadila I nonšalantno sjeda drugom u krilo, a trećem već šalje poljubac. Ljubomorni jebač započinje kavgu. To je rat klanova u drvnoj industriji, između sjekača I brentaša. Skontašmo da mi stojimo između dvije vatre ko radikali na b92. Sporazumjevamo se pogledom, a moj kum cijedi kroz zube ne pomjerajući usne, ko logoraš kad ga juri oberšturmfirer:”Ajmo , izginćemo”. Pokupimo se kod prvog razbijanja čaša, da nas ne pomješaju sa suprotnim taborom, I razgulimo. Idemo u iduću kafanu, sa vrata nas dočeka pičvajz, konobarica odvalila sisu ko bromzu ovna predvodnika pa krivi nekog baju što joj dobacuje, jebe mete ništa ne ostavlja kaže kako je bila na demonstracijama u Beogradu I murija je jurila da ce mu se krvi napiti,naruzi ga ko baba Sarova. Nema ni tu ništa, idemo dalje. U sledećoj se popičkale konobarice pa smo se ponadali da ćemo gledati tuču ženskinja ko u američkim filmovima, ali ništa ni od toga, bilo trijeznih, pa rastavili. Vakat kući. Sretne se tu svakojakih likova, seoskih pijanaca, normalnih likova, propalih I uspješnih studenata, sirovina I mekušaca, svi okupljeni oko nje, jedne, jedine, konobarice. Hvala im što postoje, ako ikad budem imao kafanu biće I konobarica.

   

Više su joj udarali pečat nego crvenom pasošu

Opisivanje trebe sa intenzivnim seksualnim životom.

"Joj vidi one koke, volio bi i ondje umočiti, znaš šta je, samo da vidim kako je?"
-"Jebala te ona, ima više pečata nego crveni pasoš, treba ti cerada a ne kondom, al i ja bih je otreso"

   

Prva ne govori ništa

Izgovor guzičara oko rakijskog kotla da dobiju još poneku čašicu da "gradiraju" rakiju dok je "vruća".

Dok je veseli stroj u punoj radnoj snazi...
-"O komšija, kako baca, na koljena il' na glavu, il' u jarak?"
-"'Aj gradiraj, pa da vidimo, ti si najpouzdaniji (jebem te prokleta namirs'o bi je na kilometar"
-"Pa ne znam , kren'o sam po kru', 'aj daj, jebi joj ned'lju..."
- (poslije nekoliko trenutaka i scene oblizivanja)" Jeb'o je ti , prva ne govori ništa..."
-"Ma komšo, samo ti polako, ima rakije"
I tako dok mu usta ne pobjele od friške rakije...
Nakon tri frtalja...
"E, ovaj, komso, ja, hm, neđe sam bio, da, kak' se zove, dobra ti je rakija, šta sam, odo' , 'aj..."
-"'Aj komšo sa srećom, čuvaj se bijele linije na putu, i kad izađeš na magistralu, polako bankinu preuzimaj rukama do kuće (jebem te jašta je neg' dobra, nije k'o tvoja šećeruša da baca u jendek, da dršćem jevtu dana..."

   

Slava (obred)

Nisam vidio nešto mnogo tekstova posvećenih slavama, krmokolju, rakijskom kotlu I drugim našim svetkovinama, pa sam odlučio da vam pišem. Elem, radi se o tome da je moja porodica počela ove godine da slavi slavu , nakon prekida od nekih 50-ak godina. Nismo slavili dok je deda bio živ, jer je on bio zakleti komunista. Da ironija bude veća, pošto smo mi skorojevići, poslije rata, kad je pravoslavlje ušlo u modu, dedi su došla čak tri popa da pjevaju na sahrani. I sad se sjećam kako su se zgledali među sobom, sve se bojali da će Vojin ustati iz groba, pa ih okupiti k’o ondak kad su dolazili svetiti vodicu. A sad, rješili smo I mi da počnemo slaviti.
Pošto mati nije vična kuhinji, sve smo nabavili iz pekare, uostalom 21. je vijek, ko će se pržiti oko šporeta. Ne znamo mi ni obreda, ali doći će pop pa pokazati, a ima I stari prika on to isto zna. Poč’o narod dolaziti , sve to izgleda dobro još uvijek…
Posjelo se malo, popila se ona dočekuša, stig'o I pop, čekamo 7 sati pa da počnemo.
Došlo I tih 7 časova. Veli pop, prvo slavu da očitam, ja ,pa onda ti mali, tj. ja, očitaj Vjerovanje I Očenaš, onda rakija I pajajnje.
-“Jel’ jasan protokol ?”
“Jeste”- odgovorišmo složno.
Odjednom neko upita popa čim maže kosu kad mu je tako sjajna , ovaj odgovori:”Ničim”
A moj mlađi brat, poluglasno :”Kurcem te spičim”. Počeli se mi keseriti, veli pop “Angeli s tobom, dijete…”
-“Jeb’mu ned’lju pope, dijete je, neće više.”- veli ćaća. Nastavišmo mi…
Veli pop:”’Aj mali okadi.”
A ja nikud pristao nisam, ne znam ni kako se kadi , a mati već gura paljak sa pepelom I tamjanom u ruku. Počo ja vintati paljkom, k’o konj u gumnu, veli prika: “U lijevu ruku dijete, desnom se krstiš jeb’la te ned’lja, nepismena, pa kad se prekrstiš, oko svijeće tri puta, pa onda nas okadi.” Sve ja to nekako uradim, al’ kad sam trebao druge kaditi, tu se opet zajebem. Uzmem onaj jebeni paljak pa od jednog do drugog nosim I desnom rukom nanosim dim na njih da se kade. Umrli mi ljudi od smijeha, vele : ”Nemoj se džaba truditi, sami ćemo mi naćerati dim na nas, pa se okaditi.”
Očita pop slavu, šta će, čoek zna, sve zapjeva, k'o Vitni Hjuston Kevinu Kostneru u Tjelohranitelju. Došao red na mene, Očenaš sam nekako I smlatio, al’ ono Vjerovanje me pošteno sjebalo, taman kad sam došao do onog dijela đe se Isus ovaplotio od Marije Djeve, počnem se smijati k’o da mi je 5 godina, I zapnem. Šta’ š kad nema refrena k’o u slavi “Vo slavu I čest” pa nemaš đe odmoriti. Odape mi pop I ja nastavim I dovršim. Krenule I rakije, kod nas idu tri repice, proseravanje, ali ne znam što… Mada, kažu, ima sela gdje broj zdravica uveliko prevazilazi broj gostiju, jer se nazdravlja I snajki što je kru umjesila, kravi koja je otelila vočića, I tako čega se ko sjeti, pa pola gostiju I ne dočeka sarmu a već ih iznesu…
U međuvremenu, stari se našo pajati, pa kad ga je glas poč’o izdavati, ubacio u sporohodnu , nikad kraja. Pa onda rezanje slavskog kolača u pravom hrišćanskom duhu, tu ćaća nazdravi rječima :”Što u desnici ruci – Dušmanu povuci.”
E, tu je pop već popizdio, vidim krvave mu skočile, jedva je doček’o da se obred završi pa da ide. Stignem ga na vratima da se izvinem, velim:“ Jebi mu sunce pope, izvini, prva nam je slava, pa ne znamo joj ništa, praštaj.“
Veli on:“ Znam da niste do sad slavili, imate tri zagrijancije, a poslije nema zajebavanja.“
Dalje na slavi sve se zna, supa, sarma, red rakije, red mesa, red pive, sve uz potresanje basom...“

   

Kupanje mrtvih

Radnja koja se obavlja iz nekih nepoznatih razloga, iako ljudi govore da i Bog voli čisto pa hoće da upristoje pokojnika, još to rade toplom vodom kao da će pokojnik to osjetiti. Obično to radi pogrebno preduzeće, ali nekad i neiskusna rodbina preuzme odgovornost, pošto ovi izgleda naplaćuju i povratnu kartu sa onog svijeta. Kad smo mi kupali dida Djuru,ionako smo imali 700 maraka duga za struju, tako da je iz gore pomenutog razloga bojler bio isključen.

Deda je imao brkove kao Sima Strahota, i pet puta više oružja. Svi po selu su pričali da je did bio jebač, a ja sam se u to uvjerio kad smo ga skinuli za kupanje. Kurac mu je bio k’o oficirska sablja –dug, tanak i zakrivljen. Na njemu sitnim slovima istetovirano „Ne vadi me bez povoda. JNA' 62“.

U ovakvim poslovima čovjek čini sve da mu mu vrijeme prođe brže i sjeća se lijepih i mudrih stvari iz pokijnikovog života. Tako smo se prisjetili kad je komšija Milorad uzgajao puževe i kako ga je selo izvrglo ruglu kad su pomenute životinje nekim čudom utekle. Veli njemu did: “Milorade, jeb'o ti svoju majku, pa jesi mislio puža posijati pa da ti nikne k'o paradajz. Ubila te sveta ned'lja znaš i sam da nema životinje dok ne svežeš za rog i ne pripneš za ledinu.“ Ili kad je onomad htio da se objesi na krušku ispod kuće, pa smo ga jedva odgovorili, jer je kruška bila u cvatu, poslije smo morali odsjeći sve deblje grane. Pročitao u „Trećem oku“ da, kad se čovjek objesi, dođe do nadražaja nekih žlijezda pa se digne kurac. Htio da napusti ovaj svijet, u tom stilu, sa dignutim kurcem.

Ipak smo odlučili da dida okupamo toplom vodom, zaslužio je. Pristavili smo lončinu na šporet . Kad jevoda uzvarila, u ćošak smo postavili najlon, i na njega dida. Ja i ćaća smo sasuli vodu u kante, zagegali i na tri pljusnuli dida. Kako mi pljusnušmo, tako didu otpadoše brkovi. Otac se okrenu i sa blagim ponosom u glasu i reče :“A jesam potrevio vodu, a?“ Kasnije smo čuli da se uzme kakva krpica pa se pokojnik malo obriše koliko da se prašina skine. Kako god, did je izgledao življi i rumeniji kad smo ga polegli u sanduk nego u zadnjih 15 godina.

   

Daje k'o Opra

Galantna djevojka koja te uvijek adekvatno nagradi na rastanku zato što si strpljivo slušao njene gluposti sat i po.

-"Ja mislim da je ona Anabela Basalo neviđen kralj, mislim ona razbija klišee kao Bukovski"
-(O jebem ti mater u pičku, i tebi i njoj) "Ma jašta."
-"E baš mi je drago što me razumiješ, ti me uvijek saslušaš do kraja, aj da te nagradim, skini gaće"
-----------------------------------------------------------------------------------------------------
"Moja Perova više voli otave, nego djeteline!"
-(Čudi me kako ne djelite hranu, iste ste) "Ma jeste, od djeteline se samo naduvaju, pa neće kile vaazdan, nego hoćemo li u sjeno?"
-"Pa, aj, ja sam blago opremila"

   

Ženiće ga porukama na "Dugi"

Opis čovjeka koji je izgubio svaku šansu da će se ikada oženiti, posljednji voz je propustio još kada je izmišljena parna mašina. Da od birača nema jebača uvjerio se iz prve ruke. Godine prošle po seoskim brentama i vrelim gradilištima daleke EU. Jedinu nadu mu bude poruke u dnu ekrana dok na TV "Duga" Vera Matović pjevuši najveće hitove svoje bogate karijere u zagrljaju Laze Magistrale, dok oko njih veselo skakuće Neđo Kostić.

"Zgodan momak od 4o godina, dobro situjiran, bijo u inostranstvu 20 god traži damu od dvajes do pedeset god za dopisivanje a more i romansa"

   

Sa njim je i zelenaš donji

Opis čovjeka nevjerovatne snalažljivosti. Nema teorije njega zajebati. Ako piješ sa njim manje si popio, a više platio. Od pribora za cigare nosi samo dva prsta, ali vječito žuti od duvanskog dima tuđih cigara. Ako trguješ sa njim cijena je uvijek sitnica, ali nešto veća od normalne...

"Đe si prika šta ima?"
-"Evo ništa, na posao krenuo. Kod tebe?"
-"Ma evo odoh kupovati auto..."
-"Pa šta je sa Renoom?"
-"Ma ćuti, gurema, jebo mu ti mater, Francuz, krš. Pola godine sam tražio nekog da zajebem pa da prodam. Neće niko, ja kasnije dao i oglas u novine, džaba. Na kraju odem kod zelenaša uzajmim 5000 maraka, namjerno sačekam da prodje rok od 7 dana da vratim pare,onda oni došli u otjerali auto, i vuk sit i ovce na broju..."

   

Kod ovaca

Jedino mjesto na svijetu relevantno za čobanina. Svijet je priloška odredba za mjesto ovaca. I on mora biti s njima taman ih gonio na Himalaje, to nije bitno. Ovce su Rim, svi putevi vode njima.

-"Oooooo Zorka, đe Milorad da igramo lopte, fali nam jedan?"
-"Ne znam, mora da je kod ovaca neđe."
-Nakon 6 sati ide Milorad...
-"A jebla te nedilja, pa đe si do sad, treba nam jedan za loptanje, vazdan te tražimo, bili smo u Potkraju, na Veletovu, na Tipuši, Suvaji, Krivaji, Oglavku..."
-"Jebi mu Stvora, bio kod ovaca..."

   

Gospođa ministarka

Sa 16 godina sam dobila člansku kartu vladajuće stranke. Željela sam da mijenjam stvari, sistem, iznutra. Omladina stranke me dobro prihvatila. Predsjednik omladine, sin našeg Gradskog oca, bio je vrlo sladak, imao je 23 godine, bio je druga godina prava. Bio je i pametan. Kad sam napunila 18. godinu, mi smo se smuvali, bilo je to na nekoj stranačkoj slavi. Nedugo zatim njega je otac progurao na mjesto skupštinskog odbornika, i načelnika Poreske, a on mene za predsjednika omaladine. Kad se samo sjetim kako smo se jebali u prostorijama izbornog štaba u izbornoj noći. To su bila prava orgijanja. U kampanji sam upoznala stranačke vrhuške. Počela sam da studiram, političke nauke, ali politika i dužnost odbornika oduzima mnogo vremena, pa sam se prebacila na privatni fakultet. Da, ja i mali smo zajedno napredovali, jebući se usput, on je sad bio načelnik opštine.
Dok sam čekala prevoz kući, naišao je gensek stranke, prepoznao me i povezao u moj mali grad.Usput je skrenuo. Pojebali smo se. Rekao mi je poslije da sam pametna i sposobna i da računa na mene u sledećem izbornom ciklusu. Ambicija je prodirala u mene k'o Šešeljeva kara u Vendi. Tako je i bilo, prešla sam u prestonicu, sa gensekovog kurca pravo u Skupštinu. Kad me je dečko zatekao u stranačkoj kuhinji, sa gensekom u guzovima, totalno se razočarao, puk'o načisto, sa 32 godine je odlučio da počne svirati gitaru i pononvo postane nevin. Da me je volio shvatio bi zašto sam to učinila. Nedugo zatim upoznala sam i predsjednika stranke. Harizmatičan čovjek. Znala sam šta mi valja činiti. Preskočila sam i genseka, zapravo ja sam bila novi gensek i najmlađi potpredsjednik stranke. Sve je išlo po planu dok jebeni narod nije doveo na vlast opoziciju. Na narod se nikad ne možeš osloniti. Trebalo je sve ponovo, sa desno zakrivljenog kurca, preći na lijevo zakrivljeni, mlohavi, proevropski kurac. Usta su mi se pokrivila k'o kod Ranke Mišić, od silnog pušenja i okajavanja grijeha iz prošlosti. Ipak, u političkim krugovima sam bila poznata, tako da sam jednog predsjednika zamjenila drugim. Sa ovim sam se jurila gola po kabinetu, k'o Boki i Trivanova kad se igraju Ričarda Gira i Džulije Roberts, gdje je Trivanova Ričard Gir. Idući saziv skupštine postala sam ministarka.
Danas srećem mnogo mladih djevojaka, zanima ih položaj žena u politici, poštuju moj uspjeh, a ne znaju da ja i dalje šefa čekam nagužena preko stola sa gaćama na koljenima. Najrađe bih im rekala da je najvažnije dobro unovčiti pičku, tako je najlakše, ali ne mogu. Doduše, one pametne će to i same skontati.

„Zaklinjem se Republici Srbiji, i svojom Čašću obavezujem da ću poštovati Ustav i Zakon...“

   

Stranačke aktivnosti (opet miting)

-„Halo mali, šta radiš, dolazi na miting“.
-„Jebem, ne mog“...
-„Ne jebeš, znamo, i da jebeš, 15 minuta ti je više nego dovoljno vremena, polazi.“
-„Ali nabavio sam vam aktivista.“
- „Jesi, zato te i zovemo, obuci stranačku majicu, stranačke gaće da vire iz stranačkog šorca, stranačke štucne, još nisi ovdje?“

Došao sam na trg. Nadao sam se da će biti kakve džabice da se malo naoštrim za podržavanje , međutim recesija pogađa i džepove naših vođa, pa smo im se našli, solidarnost i socijalna pravda na djelu. Šef je držao predavanje: „Slušajte, svaki štab je dobio određeni dio trga, da tu navija, i svako u svom dijelu da podiže adrenalin narodu, na moj znak mašite zastavama, kartonima, svim ostalim, ti mali ne nadaj se da ćeš se izgubiti u gužvi.“

- „Ne bojte se šefe, ova ovca se neće izgubiti, ako me razumijete...“
-„Ne jedi govna.“
- „Moram, lakše se vare ideali, jebo mu ti ned'lju.“
-„Ne psuj ovdje, ponašaj se, šta će reći svijet, jebem li ti sunce žarko, ljudi dajte mu barjak samo nek' se zanima malo, tražio je.“

-Upozoren sam na težinu barjaka, srećom danas sam istovario dva traktora usukane bukve livadarke, i jedan pocijepao, tako da mi dođe k'o čačkalica. Dok čekamo miting, stranačke pjesmice nam se urezuju u mozak, uskoro ćemo biti uigrani k'o ansambl Kolibri. Meni kroz glavu prolazi stih : „Moje zastave, uvijek su iste boje“, zamalo da zapjevam, al' još uvijek nisam toliki licemjer, uostalom, nisam na bini.

Počinje. Našao sam mjesto pred kamerom, ima da se razmašem onim barjakom k'o pionir Titinom štafetom. Sačekao sam znak šefa za mahanje, ali nisam mogao ni kile, izgleda da me je stigao i umor, a i 6mg smijuljice je možda malko previše, leksilium izuva iz cipela. Sve je kao i na prošlom, neko predstavljanje, nekih meni nepoznatih ljudi, vidim i kod mojih političkih nemišljenika vlada isto raspoloženje. Onda su prozvali Njega, sve je skočilo, mislio sam- istrgaše čovjeka. Naš Guru, naš Ideolog, Predsjednik, Bog, je jedva došao do bine, mogće da je i on pod nekim opijatima osim vlasti.

Euforija, najvatreniji su oni koji nemaju ništa. Barjak maše sa mnom. Guru je izjavio kako je ponosan što je tu. Pritom mu zaškripi glas k'o nepodmazana vrata, mislio sam rasplakaće se. Da se on rasplakao morali bi i mi, nema brale, moraš, plači. Al' izgleda da je negdje popio malo ljuću rakiju pa još stoji u grlu. Politički govor k'o politički govor. Uradili smo ovo i ono, opleti po neprijatljima, strane investicije, pljuni one drugačijeg mišljenja, nova radna mjesta, Srbi najprviji, hoće vas unište ja ne dam... Generalno čovjek ima smisla za humor.

Kroz glavu mi je prokapala misao o tome šta misle oni na bini dok nas gledaju dole, i kako se nađemo sa njima na pola puta na izborima, jebala nas Neda Ukraden, al' od leksiliuma nisam imao dovoljno koncentracije da donesem zaključak... Na povratku kući samo me sreo samo šefov zajeban pogled.

   

Neka baba i gazdina žena

Najsposobniji i ,vjerovatno, jedini vozači u EU. Nema auta u EU da ga nije vozila neka baba i gazdina žena, naravno prema riječima onih koji se bave preprodajom polovnih automobila uvezenih iz dotične i pretjerano željene zajednice. One znaju da voze i dječiju trokolicu, automobil "B" kategorije, kamion sa 24 kubika drva, autobus, avion, Feliksovu letjelicu. Što više one voze auto, kilometraža sve manja, auto sve novije.

-"E, druže imam, za tebe auto golf 4, 2004. godište, ma prešo samo 34000 km, ništa, vozila ga gazdina žena u Njemačkoj, znaš kako je očuvan, šta će ona samo do pijace i butika i to je to, ko za tebe 5000 evra a?"
-" Mrš stoko, svom si bratu od neke babe prodao mercedesa isto si tako pričao, kad je čovjek otišao na servis dijagnostika pokazala kilomtražu koju ni džambo džet ne preleti za dva radna vijeka, sječen na pola , vrata jedna maše cent a drugim fali cent, mogu misliti šta ćeš tek meni da uvališ."

   

Prvi put u teretani

" Mrlino, vučeš se tu po kući k'o prebijen pas, umjesto da učiniš nešto od svog života, ti samo nagrneš u kafanu, jebala te ona, vidiš da si rahitičan, osušio si se od alkohola, ja sam u tvojim godinama kamen drobio"- i dok stari nastavlja trkeljanje o njegovim podvizima iz mladosti sa kamenjem, bacanjem u dalj vreće šljiva, "hvatanja" Majkla Džeksona na radiju Krajina, moje samopouzdanje izvršava samoubistvo da ga ne može ni Supermen sa Dunava spasiti.

Čvrsto riješim da popravim svoju fizičku spremu i dokažem svima da obaveza nije smrt za mene. Uvijek su mi bili čudni ljudi koji idu u teretane. Nekad su ljudima plaćali da nose gvožđe, i opet niko nije htio, a vidi sad. Nazovem kolegu sa posla, objasnim mu stvar, i poslije njegovog dugog napada smijeha, dogovorimo termin u teretani.

Spakujem nekoliko starih majica, peškir, patike,sve uredno složeno k'o kod petogodišnjeg Novaka. Pustim sebi "Eye of the tiger", razbijem troje jaja pa ih žive otisnem k'o Rambo u Rokiju, izdržim da ne povratim i uputim se na željenu destinaciju.

Ušao sam. Osmatram po teretani da nađem svog pajdu. On sve zna oko tih tegova. U teretani rika k'o da snimaju pornić, kako koji lik diže kakav teg počinje sa ispuštanjem neartikulisanih zvukova, valjda da bi primamio ženke, pogleda prikucanih za ogledala, k'o da sam u frizerskom salonu u pizdu materinu. Dobre su i one trebe, samo što ja nisam znao ni da se za teretane sređuju ljudi, tako da, mršav kakav jesam , sa odrpanom garderobom, izgldam k'o vanbračni sin dobrog duha Kaspera i izjeglice iz Somalije.

Prišao mi je neki ljubazan lik od 110 ikla mišića i počeo da objašnjava kako za snagu više kila manje puta ponavljaš, a za definiciju manje kila više ponavljanja. Na moju konstataciju "repetitio est mater studiorum" rekao mi je :"Tvoje su pare , radi šta hoćeš, ko te jebe ja ti samo pomažem".
Počeo sam da dižem tegove ali nije išlo, skidao sam težinu dok nije ostala samo šipka, vidio sam da mi se ljudi smiju, pa sam to napustio, nek se oni sad jebu da ponovo nabacuju tegove. Išao da radim trbušnjake, pa se uhvatio red k'o da su džabe trbušnjaci. Vidio sam trebu, lijepa , bacila mi osmjeh, otisao trčati na onu traku, kontam još tu ima kilometraže od fudbala, ali kurac, mala trči k'o Vilson Kipketer, odustao sam i tu, i otišao da povratim ona jaja, jeb'o me Rambo od kojeg sam i vidio. Nakon sat vremena, sa pauzom od 15 min dok sam gledao Fešn TV našao sam pikado u teretani. Sit sam se izigrao, dok sam zglobove osjećao.

Pozvao sam roditelja da dođe po mene, jer sam se osjećao imobilisanim. Došao je ćaća , samo je parkirao 600 metara od teretane bojeći se da ga niko ne prepozna, da ima ovakvu sisu od sina. Ćutke smo otišli kući.

?
+425
41
definicija