Ruljetka

Po ko zna koji put otvaraš oči. Uvjeravaš se da sanjaš. Zelena čoja odaje utisak stvarnosti pod desnom rukom, a čaša u lijevoj ti govori da je đavo odavno odnio šalu. Nos iritira dim raznih cigareta. Luster se klimavo drži jednom žicom na plafonu.

Pred tobom pokeraški sto. Gomila para na sredini. Crvene kapljice po papirnom novcu. Šest stolica, računajući i tvoju. Tri su prazne, ali na njima i dalje neko sjedi. Četvrta se upravo oslobodila uz glasan prasak. Malo krvi sletje na tvoju svilenu kariranu košulju. Pokušavaš da je očistiš. Razmazala se. Ionako nema veze.

Dvoja vrata, teško čuvana. Znaš na koja si ušao. Iz onih drugih izvire sijeda starica. Kupi ostatke lobanje i čisti krv sa stola.

Tvoj je red. Iskapljuješ šta god da ti je bilo u čaši. Prolazi par trenutaka. U glavi ti prolaze slike. Pogled skreće dole desno. Tu stoji oružje. Uzimaš ga. Zavrtiš burić. Hladan dodir cijevi na tvojoj sljepoočnici izaziva jezu i strah u čitavom organizmu. Slike postaju film, film u kome je sve što ti je u životu vrijedilo tu - ljudi, predjeli, mirisi osjećaji, dodiri, igračke, poljupci...

Strah odjednom postaje nebitan. Tvoj život je vodio do ove tačke. Ako će se nastaviti, sad je red da to saznaš. Ako postoji sudbina, njeni otisci prstiju su po svemu ovome, pa ako te je ona u ovo uvalila, izvućiće te. Na ovaj... ili na onaj način. Svjestan ovog saznanja, udahneš duboko, progutaš kneglu i sa smrknutim izrazom lica, umalo odajući osmjeh, povlačiš obarač...