
Ništa do prdenje u prazno. To je onaj osećaj posle svadje kada shvatiš da ti u životu niko ne treba i da ćeš se u najskorije vreme iseliti iz porodične kuće. Skorija budućnost prikazana u tvojim očima:
Tri godine posle studija, dolaziš u novom mercedesu i još jednom savršenom Armani odelu, parkiraš se ispred kuće koja je nekad bila tvoja i pristojno trpiš komšijske poglede.
Ulaziš u kuću i tu zatičeš staru u kuhinji kako prebrojava namirnice i matorog u dnevnoj kako gleda utakmicu na televizoru koji sliku pokazuje na svakih 3 min. Pozdravljaš ih i dobrodušno, ispisuješ ček na 10.000 evra uz opravdanje da to nije ništa i ne želiš da čuješ negodovanje. Pri izlazu iz kuće tiho promrljaviš "I told you" i odlaziš. Sedaš u mercedes prezadovoljan i prepun sebe jer si im konačno pokazao da si uspeo iako nisu verovali u tebe.
Kada tvoja vizija budućnosti prodje, shvatiš da si još uvek pišljivi sedamnaestogodišnjak koji živi sa mamom i tatom i prima dzeparac od 700 din nedeljno. Zatim shvataš da su ti nešto prigovorili i da je od tada prošao bar minut, pa je kasno da tvoja bude poslednja. Kada se sve smiri, dolaziš do njih kao mala maca i tražiš bar još 200, nadajući se da ćeš ih sačuvati za onaj tvoj samostalan život.
Sat vremena kasnije, skokneš do obližnje trafike i kupiš cigare od istih.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.