Šetnja po kiši

Ipak, kreneš tako u šetnju. Odmah na početku te 'ladan vjetar spiči u lice, pa žmirkaš ko svraka na jugovinu. Raširiš kišobran ali to kurca ne pomaže, jer kiša ne pada pod perfektnim uglom od 90 stepeni kao na filmu, već ti je vjetar nosi u lice. Kišobran moraš držati ispred sebe ko da intervjuišeš nekoga, i isti ti u najboljem slučaju zaštiti glavu i gornji dio tijela do pupka, dok ostatak izgleda kao da si izašao iz poplave. Pritom ti vjetar gura kišobran, pa moraš non stop da se rveš s njim i pomalo imaš osjećaj kao da vodiš bika na grmečku koridu.

Nema veze, sad si izašao, nećeš se sigurno odmah vraćati. Ubrzo, koliko god pazio, moraš da staneš u neku lokvu, i da bar malo pokvasiš noge, ako ne, onda će automobil u prolazu da prođe kroz neku i on će da te pokvasi. Svakako, mokar si. Hladnoća ti grize obraze ko da si ona riba Tošeta Proeskog, nos polako počinje da ti curi, i primjećuješ da ti svu pažnju odvlači borba sa kišobranom i izbjegavanje lokvi, te polako shvataš da ono dubokoumno razmišljanje iz filma možeš okačiti mačku o rep. Sve više uviđaš da ovo i nije bila tako dobra ideja.

Odlučiš da zapališ cigaru, bar da imaš neki merak. Naravno, vjetar duva 300 na sat, i počneš da se okrećeš oko svoje ose ko krme na ražnju, ljudi gledaju da li si narkoman ili su te buve napale, a ti pokušavaš da nađeš ugao pod kojim je možeš zapaliti. Kad te već palac zaboli od onog točkića za kremen, konačno je upališ. Ali ubrzo vidiš da vjetar nosi sav dim i žar sa cigare direktno u tebe, gledaš je u strahu ko vrelo mlijeko na ringli, bojiš se da se ne ugasi i više ti se i ona popne na kurac, jedva čekaš da je završiš i baciš. Psuješ sve bogove od Zevsa na ovamo, i konačno odlučiš da ideš kući.

Kući dolaziš mokar, hladan ko leš, umoran i nos ti curi. Dovedeš se u red, odvrneš grijanje, pogledaš kroz prozor, kažeš kiši da se napuši kurca, legneš i upališ film. Život je ponovo lijep.