Ne postoji novinarstvo u Srbiji. Prosto, niko nije objektivan, svi su po pet metara duboko u gov*ima. B92, LABRIS, Helsinški odbor, Blic i slične oragnizacije i glasila predstavljaju samo jedan ekstrem, i ne razlikuju se u uzveštavanju ili objektivnosi od Pravde, 1389, Obraza ili Anarhista. Jedina razlika je čije stavove brane.
Talentovani što ne čačkaju Čedu? Bebu? Markovića? Beka (dotični je za vreme Slobe izjavio da je Jugo savršen auto, koji ne treba usavršavati kao što se Mercedes usavršava, a dotični je bio direktor Zastave)? Što nisu čačkali navijače 2000, nego sad? Po čemu se razlikuje demonstrant i huligan? Što nije nastala dževa oko krađe u skupštini petog oktobra? Ukradeno je mnogo više nego za vreme radikaslkih demonstracija. Što je afera kofer naprasno zaboravljena?
Da se ne lažemo, isto to se da pripisati i ovima iz druge grupe. Ispranim mozgom se najlakše manipuliše.
Defki dadoh plus. Mada je glat mogla i da se proširi npr na Pravdu. Moram priznati da je u nekim aspektima Đols u pravu. Mada mislim da ipak ima jedno 10% novinara koju imaju kintu. Oni samo isperu mozak sardnicima. Neću više čitati ovo, ne da bih ispao u pravu, već da bih štedeo živce.
E i da, OGROMAN RESPEKT za Ljiljanu Smajlović. Njenom smenom, nestalo je i zadnje slobodne misli u Srbiji. Opet čitam samo sport. Dok ne uštekujem kintu za vizu i kartu za kraj sveta.