U šumu na planinu
Put ka pronalaženju sebe i smisla sopstvenog bistvovanja na ovoj Bogom danoj planeti u ovoj od Boga zaboravljenoj zemlji. Kakve meditacije, kakve joge i ostale istočnjačke pičke materine, nema to efekta koliko čist vazduh, zelena priroda i veseli cvrkut ptica.
Sve tako dok sunce sija. Međutim, čim krene kiša, e, onda se bato treba snaći u blatu, napraviti sklonište, srediti se do maksimuma. Podići kondiciju na viši nivo, kao i mišićnu snagu, a o izdržljivosti i da ne pričamo. Ne sija vazda sunce, a za kišne dane valja biti spreman. Onda, kad nakon godinu dana života u šumi/selu/njivi/bilo čega što uključuje brigu o sebi van gradskih područja pogledaš sebe i vidiš sasvim drugu osobu, kažeš da je sve vrijedilo. Kakav Ber Grils, on neće moći ni goli blatnjavi palac da ti oliže.
Jer ništa ne kaže "JA" više nego brada od pola godine, adamantijumski živci, znanje jezika drveća i mogućnost prepoznavanja divljači po različitim kriterijumima.
- Čestitke brate! Šta ćeš sad, kad si diplomirao?
- Idem... na planinu. Jedno dva mjeseca.
- Čekaj, a žurke, pičke, posao?
- Jebeš to. Previše sam vremena proveo za knjigom i kompom. Vrijeme je da se malo vratimo prirodi. A i ujak me je zvao u sječu pod planinom, biće veselo!
Zelen Lukac · 15. okt 2016.
