Vranci vranca vuku...
Izraz koji se koristi da se skrene pažnja na mulca koji vozi skupocjeni automobil obično kupljen od novca za koji se njegov otac "pomučio". Tata mu je iskoristio sve prednosti tranzicije ove nesretne zemlje, od valjanja cigara i cisterni nafte tokom posljednjeg rata, do finansiranja političkih stranaka bilo koje vlasti koje su omogućile dalje mutne radnje. Taj tatin sin u životu nije morao da podigne ništa teže od zlatne kašike kojom je jeo, a tajo je bio tu da svome nasljedniku ispuni sve bolesne hirove koji normalnom radnom narodu predstavljaju prst u oko i moralni šamar.
Posljednji zraci sunca septembarskog popodneva padaju na iglice borova ispred gimnazije, a sjena njihova krije klupicu sa dvoje mladih maturanata. On sjedi prekrštenih nogu i na pomalo pohabanoj gitari svog starijeg brata prebira po žicama tražeći akorde koje je cijelog ljeta vježbao dok mu prsti ne poplave, samo za nju. Na njemu jednostavna crvena majica sa Če Gevarinim likom kao znak revolucionarnog duha kojeg nosi taj period đačkog života, i plave pohabane leviske koje je naslijedio od brata studenta. Blago razbarušena crna gusta kosa odaje buntovni duh mladića koji se sav predao umjetnosti, a sjaj u oku ispod gustih obrva odlučnost da zauzme svoje mjesto u koordinatnom sistemu kosmosa.
U ovom trenutku, sav njegov svijet, znani i neznani, sjedi na klupi pored njega i igra se prstima. Krupne oči pozicionirane su na nemirne prste u krilu, a lice blista anđeoskim sjajem od odsjaja koji se reflektuje o mutno staklo prozora na prvom spratu škole. Maturant podiže pogled sa žica i gleda dugu plavu kosu koja se, skrivajući tanki vrat, poput labuđeg, razliva preko tankog tirkiznog džempera. Kroz glavu našeg junaka brzinom svjetlosti prostruja ideja da bi mogao da izrecituje pjesmu iz Petrarkinog Kanconijera. Ma ne, ko zna kako bi ona mogla to da shvati... "Hajde, budalo, ko zna kad će ti se ukazati ovakva prilika opet!", hrabri samog sebe i pokušava da prikrije na licu unutrašnju borbu koju u njemu vode kukavica i romantik. Odjednom, laganim tonovima gitare pridruži se pomalo nesigurni tenor.
"Blažen bio dan, mesec i doba,
godina i mesto, predeo i vreme,
kad su moje usne zadrhtale neme,
a njene me oči svezale k'o roba."
Odjednom, prestade igra prstima, i krupno oko plavišice preseli se na njega. Rumene usne zauzeše formaciju osmjeha. Primjetivši iskru u njenom oku, odluči da na trenutak odloži početak druge strofe i da se prepusti umilnoj melodiji gitare koja se odvajala sa žica. Međutim, harmoniju mizike i pogleda prekide melodija Nokia tjun sa njenog telefona. On prestade da svira, a njegova Laura žurnim pokretima izvadi telefon i odgovori na poziv. Zabaci kosu, pogled usmjeri na drugu stranu i uoči crni Džip u kome je sjedio glavni školski mangup kome je sve bilo dozvoljeno zbog tatice, najvećeg gradskog tajkuna.
"Važi, idemo...", odgovori ona u slušalicu i žurno pokupi svoje stvari. Okrete se prema mladom umjetniku i krajnje ozbiljno mu reče:"Izvini, moram da idem...", i žurno potrča prema kolima koja su čekala. Nije više bilo one iskre u oku koja mu je bila važnija od svega. Mladić promrmlja da je otpozdravi, a vilica ostade blago da visi, ocrtavajući na licu zbunjenost i nevjericu. Rika ispod haube i škripanje guma odvezoše njegovu Lauru od njega, ko zna gdje... U grudima ga nešto steže, neki čudan osjećaj usamljenosti, a grlo jedva dopusti da sebi promrmlja u bradu: "Vranci vranca vuku." Duboko uzdahnu i u sebi zamoli Boga da je taj vranac, problematični bogatunski sin ne osvoji za sebe i povede u kas po strmputici...
Naslonivši bradu na staru gitaru ćutao je koji tren, a onda se namjesti u položak za sviranje. Sa gitare se ote muzika, a gotovo plačni glas poče stih:"A šta da radim, kada odu prijatelji moji, kada ode djevojka na koju, bacam oči..."
