Zagrljaj slobode
Gledao je u tamu, sada već iz navike. Odjednom je spazio svjetlost. Ne običnu sunčevu svjetlost na koju je oguglao, bilo je to nešto snažnije, nešto božansko. Iako ga je vid već dugi niz godina polako izdavao, sada je vidio savršeno jasno. Visoka žena, u crnoj haljini i duge prelijepe ravne crne kose. Njena ramena i obrazi bili su bijeli i mekani kao pamuk a oči čarobno zelene. Odmah se zaljubio. Stare, izborane ruke zadrhtaše, a u grlu mu zastade krik oduševljenja. Konačno i njemu to da se desi posle toliko vremena. Toliko je prošlo da se čak ni ne sjeća kako su izgledale njegove najveće ljubavi. Sjeća se imena, po neke osobine i par uspomena, ali lik ne pamti. Zaslužio je i on malo sreće. Nikad nije kukao, nije se žalio, ali u dubini duše je znao da zaslužuje više i bolje. Sjećanja su ga grizla iznutra, toliko toga je propustio, svakim danom se osjećao sve gore. Sad je svemu tome kraj. Ona je tu. Njene ruke su utočište, sakriće ga od bola i nesreće. Njene usne su melem, zaliječiće duboke rane na tijelu i duši. Njen miris je opijum koji ga opušta i baca u zemlju snova.
Prišla je lagano, kao da lebdi, svjetlost joj je bila sijenka, a u očima joj je spavao mjesec. Osmjehnula se. Osmjehnuo se i on. Još prvog trenutka ju je prepoznao i zato je bio srećan. Ona je smrt i došla je da ga oslobodi.
