Bajagić Momčilo što peva bam bam bam neću ništa da znam. Ili je bar pevao nekada davno. Izdanak Riblje Čorbe. Jedan od najpoželjnijih mužjaka osamdesetih u SFRJ, vlažni san tadašnjih tinejdžerki a bogami i njihovih majki. U to vreme imao neke dovitljive tekstove i dopadljive melodije, setimo se papalina, malih slonova i njihovih malih đonova, berlina, huana koji je voleo marijuanu i upoznao meskalita (!) Odgovoran za audiogenocid pod nazivom "Moji su drugovi" koji kod alkoholisanih homosapiensa izaziva poremećaj u nervnom sistemu zvani lokomotivus vulgaris. Nema svadbe ni veselja dok bajaga ne zapeva a onda se sisate tetke i pijani čilageri uhvate u vozić i majmunišu. In jor fejs, evolucijo.
Evo male ankete sprovedene međ' mojim poznanicima: "Šta imate da izjavite o BajaZi?" ćomi: "Bio je kul lik. Onda se skin'o s dopa." sanja: "Sudite mu pošteno pa da ga streljamo." baba: "Jel to onaj mali sa televizora? Da se ošiša" deda(dodaje): "Jebem li mu kiku bitlsovsku"
Muzičar koji, kada se nešto uporedi sa njegovim nadimkom, mistično pretvara to u lažno i neistinito.
I tu meni kobajagi pozvoni telefon, koji je kobajagi bio na vibraciji, i kobajagi me zove Šomi i kaže da se pobili Manča i Tuks, al' to kobajagi. I ja tu kobajagi kao, saću dođem tamo, a sve u cilju da iskaširam ovog gabora.
Osoba koja je prva zapazila korelaciju između visokog stepena nasilja i niskog stepena obrazovanja. Ta gorka spoznaja ga je navela da postavi filozofsko pitanje koje do dan danas niko nije uspio čak ni da razumije, a kamoli da odgovori na njega.
Bam bam bam bam bam, neću ništa da znam. Zašto dagadagadagadagadagadam?