Ona je ta. Svaki korak koji napravi djeluje tako lako, tako bestjelesno, tako nestvarno. Ona gori. Njeno tijelo, tako nježno i savršeno, kao da je stvoreno za vrele poljupce i snažne ruke na sebi. Pogleda ledenog, a ipak blagog, njene oči kao da te čitaju i ogoljavaju tvoju dušu, tvoje misli. Osmjeh. Osmjeh zbog koga bi armije ginule, svjetovi se rušili, bogovi svađali. Ona sija. Kože boje meda, tako mekane, dok leži i pušta da joj se kosa sliva niz ramena, kao da priziva na grijeh, poput sirene. Ali ovoj se ne može odoljeti. Jedan je bio Odisej sa Itake. Ipak, niko ni ne sumnja da se ispod ove fasade ledenog savršenstva nalazi malo, mekano stvorenje. Stvorenje sposobno da voli. Umilnog glasa i prelijepog lica, kao da osjetiš mali srčani udar svaki put kad progovori. Sposobna da voli, da. Čak i stvorena za to. Da voli i bude voljena. Ona je ta. Ona je moja. Crna vatrena.
