Ponte Rosso, ime trga u Trstu koji je godinama bio simbol mnogih istočnoevropskih žitelja, pa tako i ljudi iz gotovo svih krajeva naše ex YU, za odlazak u povoljnu (jeftinu) kupnju najčešće ne previše kvalitetnih artikala.
Kupovalo se, naravno po cijelom gradu u manjim i većim prekrcanim trgovinama u koje je domaće stanovništvo rijetko zalazilo. Trgovci su bili zadovoljni, no ostali Tršćani nisu blagonaklono gledali na, od cjelonoćne vožnje umorne, kupce koji su vukli ogromne plastične torbe natrpane odjećom, sredstvima za čišćenje, prehrambenim artiklima i kojekakvim ćanfruzaljama (cianfrusaglie – sitnice za koje nitko ne zna čemu služe). Oholi stanovnici lijepoga grada na Jadranu zvali su te umorne kupce Zlavi, Skiavi (vidi:Ciao), Šćavi – oni koji su uništili opojne mirise najfinije Illy kafe što se u jutarnjim satima širio iz gradskih barova i draškao nosnice još uspavanih Trieština. Ovako je glasio naslov članka koji sam davno pročitala u tršćanskom tjedniku.
Danas više nitko ne odlazi u Trst „po špežu“. Imamo mi svoje Arizone, svoje Kineze, svoje butige i butike, imamo svoje Crvene mostove. A Tršćani plaču za Zlavima! Žale se da je grad u kojem prevladavaju uslužne djelatnosti daleko od toga da bude najuspješnija luka u Italiji, a kamoli u Europi. Mali trgovci sa sjetom i tugom sjećaju se nezahtjevnih kupaca kojima su mogli prodati i maglu umotanu u malo šarenog papira.
Sada bi rado da im se malo pokvari miris jutarnjeg kapućina. Piju ga sami i sa sjetom i nostalgijom sjećaju se nas!
Inspirirano upravo odgledanim TV prilogom u kojem Trieštini plaču za starim vremenima.
