Prijava
  1.    

    Ljudska žrtva

    Krajnje neprijatan oblik religijske prakse koji se dosledno ponavlja od kulture do kulture, jednostavno rečeno, podrazumeva da u vremenu kriza ljudska zajednica treba da dâ bogovima ono najvrednije što ima, odnosno najdragocenije članove zajednice, što je prilično nepromišljeno. Zašto žrtvovati najdragocenije članove društva, kada u prospektivi čitav Beogradski univerzitet stoji netaknut. Vrlo nepraktično.

    Čak i danas, s vremena na vreme iskoči u vestima da u zabitima Pakistana, Indije, subsaharske Afrike se prakticiraju ljudske žrtve.

    JEFTAJ: Evo ti, Gospode, donosim svoju jedinu kćerku, prvo na šta sam naišao, kao zavet koji sam Ti dao...evo sada prinosim sečivo njenom vratu...evo sada zasecam, još uvek nije kasno da dozoveš svog anđela da opozove ovo, Avram i sve to...
    (gospod, sedi na oblaku, lakira nokte i pevuši potopiću ovaj splav)

    Ahajci: (u jampskim trimetrima) Eto, proveli smo 10 godina opsedajući ovu prokletu anadolijsku zabit, sada je pala, možemo li konačno kući?
    Duh Ahileja: Eh.
    Ahajci: Šta to bi?
    Duh Ahileja: Nemožy beby, morate prvo da žrtvujete djevicu Poliksenu.
    (Ahajci prinose devojčicu na oltar) eto mi smo svoje učinili, neka sada blažena lovka spreči ovaj hibris.
    artemida: da li da pretvorim ovaj sendvič sa sirom u panini?

    (velika piramida u Teotiuakanu, prvosveštenik se obraća božanstvu Šipe Toteku)
    O veliki gospodaru, sada kada smo žrtvovali dvadeset hiljada duša, hoćeš li konačno odvratiti Španske đavole od naših obala i uspostaviti ponovo stari poredak?
    Šipe Totek: ja sam kaktussss