Jedno jutro, neđelja je bila
Kad velika rodila se sila
Te hiljadu i devet stotine
Osamdeset i treće godine
Na platou pred kraljeve dvore
Fabrikanti vode razgovore
Izbačiće jedna kola nova
Zasjeniće Marka Miljanova
Golfom dvojkom, tako će ih zvati
Mišljahu ga Brozu darovati
Ali tada ne bijaše Tita
Sad ti on na ljepše mjesto skita.
Mjesto njemu s velikom blagošću
Golfić onda ode u Vogošću
Na sklapanje usred Bosne ljute
Tako su mu odredili pute.
Nije lako kola napraviti
Njima se svak mora ponositi
Sarajlije po vas cijeli dne
Pokušaše da ga saklope.
Među prvim kupi ga Vučina
Mošov otac iz grada Trebinja
On je sa njim pute preletio
I đevojke mnoge uhvatio
A kad šćaše sinu da ga preda
Mojaš njega ka no pašče gleda
Zna on dobro - zaslužio nije
Imat snagu ka pola Srbije
Pa počeše preklinjati baba
„Tuđa ruka ne češe ti svraba
Ja dostojan nijesam ovih kola
Obrukaću orla i sokola
Obrukaću milu braću moju
Obrukaću istu ženu tvoju
Obrukaću stričeve i tetke
Obrukaću rokere i sekte
Pa te molim ka časnog čovjeka
Zahvalan ću biti dovijeka
Ako mene kakav krš ti kupiš
Samo na tom možeš da naučiš
Da naučiš kako kola gonit
Da naučiš kako žene vodit“
Kad ujutru danak osvanuo
Mošov otac na odžak banuo
Njegovu je molbu uslišio
I Opela staroga kupio
Mojaš srećan, obraze ne suši
A kroz zube pjesmicu pjevuši:
„E, moj tata, do vijeka ti hvala
Odoh slupat svoja kola mala
Da osjetim što muškarci čine
Da ih sreća nikad ne razmine“
