Prijava
  1.    

    Ona misli

    Nedavno sam kumovao. Bepče, devojčica.
    Mama, tata, kako ćemo?
    Kume, da mi tebi kažemo kako nećemo: nemoj ove današnje krateže i pomodarije: Mia, Tea, Iva, Una,Anja, Enja, Inja... Sara? Dobili smo dete, a ne čizmu. Tara?! Pa kad poraste, da slušam magupčiće kako se hvale da su se peli na Taru... I nemoj neke Pelagije, Evpraksije, Genoveve i tako to. Za sve ostalo, kume, tebi na volju.
    Dao sam detetu ime Milena. Po zauvek mi dragoj osobi, čiji dan odlaska računam kao dan svršetka svog detinjstva.
    Poznajem tri Milene: 20, 40 (zamalo) i 60 godina. I sve tri me gledaju blaženim pogledom i sa osmehom, jer svaka od njih misli, najozbiljnije misli, da sam detencetu dao ime upravo po njoj.
    *
    Provukao sam se nekako kroz Slaviju u Kralja Milana, pa odmah desno u Milutina, uzbrdo. Na raskrsnici sa Njegoševom "stop" i pešački. Njegoševom, odozdo, od Cvetnog trga, ide ona, držeća i utegnuta. Pamtim je iz studentskih dana - ništa konkretno: gledanje ispod obrva, sitan nemušti flert u prolazu. Prepoznao sam je uprkos tolikim proteklim godinama; ona mene, taman i da je obratila pažnju, teško da bi.
    Stupa na pešački, korača kao po manekenskoj pisti, vitka, uspravna, svesna, "takete-takete-takete...". Ja držim krš u brzini na pola kvačila, turiram da ne ugasi, uzbrdica, a za mnom kolona.
    Ona misli, ja turiram za njom...

    Ovo gore su primeri. Definicije nema. Od Adama naovamo, nije se rodio taj koji bi uspeo da definiše. Niti će.