Prijava
  1.    

    Pa ćutim

    Ćutim, ali govorim (?!). Mada, kad ovako upakujem, ispada da sam stvarno primoran da to kažem, što iz samoodbrane, što iz psihološkog uzdrmavanja izazvanog tvojim napadima na mene jadnoga. Sve sam to znao o tebi ranije, i ćutao sam što je najbitnije. I sad ćutim, ali ću da kažem. Ali ćutim!

    -E više si mi se pop'o na kurac s tim tvojim pesmama. Brate jel su ti pola familije pobili kad slušaš te žalopojke? Umreću bez tebeeee nevero moooooojaaaa. K'o da imaš trista godina, jebote.
    -Pa šta tebi to smeta? Ako ti se ne sviđa, što si seo pored mene?
    -Seo sam da bi' poj'o brate roštilj ovaj, drugačije, veruj mi da ne bih seo. I smrdiš k'o jarac jebote. Nisam ti hteo reći ranije, ali vidiš da su svi ustali kad si ti seo.
    -Jel? E, pa i ti nisi prao uši kol'ko vidim od kad si saznao da ih imaš. Pre neki dan si došao u kafić onda, bazdio si na luk, k'o da samo njega imaš u kući da jedeš. Sad... Šta je sad bilo, a da, tu kad si pljun'o šlajm po podu svima se želudac prevrnuo, pa ćutim, ništa neću da kažem da se ne bi nadrk'o.