To je ona pjesma koju voliš od malena ili si je upoznao nekad kad ti je bilo veoma uau pa si je zapamtio i kad god je puste ti se sjetiš tog exkstra pazi kaktus trenutka i budeš veseo i razdragan, toliko veseo da prosto mamiš uzdahe.
Baš sinoć eto prolazim pored Zimzograda i iz onog šatora kroz moje lijevo uho prostruja staro dobro: Ena je divna žena Ena dobro zna da takvi dani svrše zgužvama i ja podignem obje ruke u vazduh i krenem da mlataram tim nekim rukama i neš vjerovati baš tada pored mene prolaze djevojke neke koje uvježbano horski izustiše jedno milo: Ćaaaooo! na šta sam im uzvratio čednim vađenjem svog ogromnog kurca iz špilje pa sam ih brzopoteznim ali preciznim udarcem odalamio i svih pet popadaše na pločnike Trga Krajine.
Vani je bilo prohladno, vlažnost vazduha ispod prosječnih 1024 milibara, borovi trljaju dlanove i traže rukavice po unutrašnjim džepovima kaputa iz Modiane, a one nepomično leže na tlu, po obodima usana uhvatio se led magičan jer na usnama imale su sjaj, oh kakav apstraktan led, sreća pa bake tada spavaju i nije imao ko da ih opomene da ustanu, inače bi preživjele i stigle bi na voz za Zagreb koji se negdje nakon granice transformiše u vlak.
Jebeš Zagreb zimi, parkovi su im tada pusti i bez lista drveće žudno čeka mart i proljeće.
