Osjećaj koji se javlja u trenucima kada se čovjeku čini da više ne postoji pravi izlaz iz životnog lavirinta, kada zna da mora da se bori, nastavi dalje, a tako bi želio da nije tu, niti da je ikada bio. Onda kada shvati da je svijet i ljudi u njemu samo jedna velika kartaška igra u kojoj uveliko gubi, kada mu je svaki korak prazan hod, a svaki tren nepotrebna akvizicija.
Jecajuća, potmula rika duše koja vapi za olakšanjem od ovozemaljskog nagomilanog bola. Krik u tami beznađa kao poslednji vapaj za istančanom, blagoslovenom tišinom i mirom.
Samo nestati. Bilo gdje, bilo kuda. Jednostavno se izgubiti, pretvoriti u nesanicu, ispariti uz vodu, nikada se ponovo ne kondenzovati u bespotrebno ljudsko tijelo, nedovoljno savršeno da čovjeka potpuno usreći, a opet dovoljno da mu da lažnu nadu da je dovoljno dobar i da može dalje...Ne mora niko da ga spominje, niko da ga se sjeća. Samo da nije tu.
Svi su već odavno spavali, samo je on, budan, pokušavao da dozove san, brojeći. Sjetio se da mu je majka govorila, kada zbog grmljavine nije mogao da zaspi, da zamisli stado ovaca na proplanku i da ih broji dok ne zaspi. Ovaj put, ništa mu nije pomagalo jer su ga salijetale teške misli. Duša, rastrzana, tiho je jecala.
Napolju su se i dalje čuli pucnji i udari. Rat ko rat, nikada ne znaš šta te čeka. Misli su mu lutale, gubile se visoko gore, u oblacima. "Ko sam, šta radim ovdje? Zar posle ovoga postoji neki život? Ništa više nema smisla, sve je samo loše režirana serija. Samo da nestanem, nek me proguta Sunce kao maglu u podne. Svoje snove, ako sam ih ikada imao, ostavljam drugima. U ovom ludilu, ništavilo je jedini spas i nada..."
Zaspao je, konačno. Sa okolnih brda odjekivali su podmukli krici topova. Samo, nije znao da je smisao želje za nestajanjem, u stvari, novo rođenje...
