
Neizostavan detalj na autobuskim stanicama, na koji retko kad obraćamo pažnju, do momenta kada ugledamo nekog smarača za koga znamo da će nas psihički uništiti, ukoliko nas primeti.
Tada reklamni plakati postaju jedno vrhunsko, spasonosno štivo u koje "naivno" gledamo, sa ciljem da ne moramo da se okrećemo levo-desno i time rizikujemo susret pogleda sa "brain killer"-om, pritom se moleći Gospodu da i on nas nije primetio...
Stanica kod pošte u Zemunu, 38 stepeni u hladu... Izmrcvaren kao ostatak lavljeg obroka posmatram kako se asfalt "talasa" i sakupljam zadnje atome energije za kolektivni džudo, koji će uslediti pri nailasku autobusa. U jednom momentu ugledao sam NJEGA...
Tok misli:
JA (u sebi): - "Ijaooo majko, eno ga Nidža... Okreni se kretenu!!! Samo još treba da nam se susretnu pogledi. Ok, okret za 90 stepeni... dobro, da vidimo šta ovde piše... Aha, interesantno... celivanje lekovitim travama i gljivama sa najviših vrhova Himalaja, Kombuha i Kefir... zanimljivo. Ček' da vidim, šta je ovo... AC/DC trubute band u petak, početak 21h. Možda bih i mogao da..."
NIDŽA: - "Ooooooo 'de si legendoooooo...? Kakav si mi batice, nešto si mi propao, a...?"
JA: - "Eeeeee, 'de si... (što me ne rokne neki snajperista sad)..."
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.