Prijava
  1.    

    Telefonski razgovor sa devojčicom

    Svi mi koji pišamo stojećki smo imali ovih problema.Ako ste od 1. do 4. razreda, a normalno muško, sigurno vam je bio problem da pozovete neku drugaricu da je pitate šta ima za domaći, iako u školi najnormalnije komunicirate s njom.Pozivanje devojčice se izbegava više nego kupanje radnim danima, a pre bi imali dobru konverzaciju sa Borisom Tadićem o Angusu Jangu, nego što biste uspeli da pitate neku Jovanu šta imate za domaći, ili od koliko sutra idete u školu.Ako ipak nemate drugog izbora nego da je pozovete, srce vam lupa dok se ne javi, a razgovor se završi za najviše pet sekundi.Posle toga dišete kao da su vas jurili Radovci, a rekli ste da navijate za Partizan ili Zvezdu.

    Još si kod učiteljice.Ne znaš šta imaš za domaći iz prirode i društva a nemaš koga da pitaš od drugara.Stefan je na treningu, Luka s ćaletom u parku, a s Vladom si se pobio danas u školi, nisi pička da ga prvi zoveš.Od ostalih dečaka nemaš brojeve telefona.Na nesreću, keva ti nudi soluciju.Ima brojeve od svih devojčica iz odeljenja.U tom trenutku shvataš da si ga najebao.Pokušavaš da se izvučeš razgovorom, da izlažeš da si se prešao i da nemate ništa za domaći, ali keva te provaljuje.Kaže ti da zoveš Anu,ili da nema fudbala cele naredne nedelje u propustu, ionako smeta komšijama.Posle skupljanja muda(pet minuta)zovete je.Ona se javlja.Ti skidas svoj teret sa grbače-Ćaoanaštaimamozadomaćiizprirodeidruštva? Ona ti kaze.Prekidas bez pozdrava i ležeš na krevet, teško dišući.