U moru besmislenih zamisli, kojim u svom postojećem obliku plivaju krezave, nakaradne i ružne teorije, tvrdnje i izjave, postoji jedna koja mi svaki put zaškakilja um, kao onako po rebrima, da kroz osmijeh izazvan nečijim debilnim pokušajem da mi podari osmijeh njemu jebem miša koliko je glup; ta tvrdnja, ta glupost koja vodu pije kod onih koji je šire i koji su mnogo amebe.
Vanzemaljci važe za izuzetno napredne pojave. Da nisu napredne pojave, ''van'' iz njihovog naziva postajalo bi višak i oni bi mogli da se pridruže nama u bioskopu na Hobitu dvojci. Ali, dok mi gledamo filmove koje oni žive, vanzemaljci jašu robot zmajeve, svoje vjerne kućne ljubimce koji pričaju devedeset jezika, za doručak rješavaju zadatke sa sto Venea i zarađuju sebi za život od malena.
Postavićemo se sada u ulogu jednog vanzemaljca: zamisli, evo, imaš oči sa kojima ti je ugao vidljivosti 360 stepeni, pa imaš dvije rezervne noge, skidaš Dalijeva djela za pet minuta po komadu dok recituješ Bodlera, seksaš se neprekidno deset minuta, otporan si na metke i noktima sječeš dijamant. Ime... izaberi kako ćeš se zvati. Vanzemaljac si, boli te kurac.
Život ti je galop lipicanera, sve teče i medi i jednoga dana ti odlučiš da počastiš sebe i svoje društvo. Gledaš gdje da ideš - obišao si četiri galaksije, i sve su bile uau. Neko ti je na četvrtoj spomenuo Mliječni put, našu galaksiju, te odlučiš da vidiš šta je za reći. Sjednete u svoje mašinerije, pa putujete, pišate po zvijezdama, mazite Nereide po sisama, Cezara iz sprdnje bockate mačem, ispunjavate život tako lijepim pričama i evo je - Zemlja.
''Gdje da sletimo, je li, prijatelji, gdje ćemo? Pogledajte tamo, tamo je nešto bijelo, veliko i hladno, šta li je? Ajde, idemo tamo! Idemooo! U stani stani, vozaču stani, da li ste ponijeli skafandere? Da, stani. Treba nam nešto toplije i komfornije... hmm... mrš Britanijo... evo ga! Sahara! Ljuuljaaaj!''
Ludovalo se pet dana, načinjena je manja materijalna šteta i tlo mora nečim da se zakrpi, tragovi da se zatrpaju. Ti vanzemaljici, ti magovi svih zanata, krenuvši od robotike pa do tesanja kamena, mogu da naprave ledeni greben koji leti iznad gradova i umornoj i uspavanoj ekipi žicaroša baca hljeb i namirnice i korpe pune zlata, jednom rječju, mogu sve što im se prohtije. I ti vanzemaljici, ti bogataši, dođu kod nas nakon nekoliko dana putovanja, u ovu pripizdinu kojom odvajkada vlada haos, u zabit u kojoj se u vrijeme njihovog navodnog dolaska pronalazio način da se pređe potok, kada se narod trudio da napravi krov koji neće prokišnjavati, oni dođu i sklepaju neke piramide od kamena u pješčanoj pustinji, zviznu zmajevima koji ih kupe u roku od odma i jašući ih, okreću glave na jedan poslednji pogled na svoja epska remek djela, nabace osmijeh na lice i petom puknu prevoz po rebrima ne bi li se sjetio da malo požuri.
Nemam pojma.
