Ponovo poraz. Kao i nebrojeno puta do tada, momci su pokazali talenat, pružili snažan otpor, odigrali kvalitetno. Malo je nedostajalo. Vrlo malo. Neki bi to nazvali nedostatkom sreće. I sada se postavlja pitanje, zašto se to samo nama dešava? Zašto nas Bog ne pogleda samo jednom? Zašto se svaki meč, u svakom sportu, završava tako što naši treneri daju za medije izjave kako su borbeno odigrali, ali je protivnik imao više sreće? Čast izuzecima (čitaj: vaterpolistima).
Da bismo odgovorili na ovo pitanje, moramo se vratiti u prošlost. Ne toliko daleku, ali ipak dovoljno udaljenu da nam se jedan događaj, iako urezan u sjećanje svakog Srbina, donekle potisne. Godina je 1997. Sport - košarka. Evropsko prvenstvo, utakmica protiv Hrvatske. Zadnje sekunde meča, rezultat je 62-61 za Hrvate. Loptu uzima Aleksandar Saša Đorđević, prelazi preko cijelog terena i uz zvuk sirene pogađa trojku za pobjedu Jugoslavije rezultatom 64-62. Kada je Saša uzeo loptu i digao se na šut, svih 12 miliona Srba širom svijeta bilo je ujedinjeno u jednoj misli. U jednoj jedinoj misli, koja je bila usmjerena poput kolektivne molbe jednog naroda, upućene Svevišnjem. Molbe koja je glasila: "Daj da uđe sad, pa ne mora nikad više, al' da dobijemo Hrvate!"
I ušla je. Gospod je čuo vapaj srpskog naroda i poslušao ga, ali je ispunio i drugi dio pogodbe. Hoćete tako, evo vam. Trojka je ušla, Hrvati na koljenima, a srpski sport osuđen na vječni maler. Da li je vrijedilo? Vrijedilo je.
