Izraz koji koristimo kada hoćemo sami sebe da utešimo.
- Majstore, da vam nije malo nakrivo ovaj zid?
- Ma jok gospođo, čini vam se.
- Ma jes' malo nakrivo evo pogledajte.
- Aman miči se bre ženo, jel vidiš da radim!?...Par minuta kasnije.
- Auu.. jes' malo nakrivo. A nema veze, to tako treba.
Rečenica koju svekrva i snaja upotrebljavaju kada posluže poluzagoreli ručak. Zagorelo, pa šta. Moraš da jedeš ili te neće biti.
- Kevo, šta je ovo?
- Da, ženo. Kakav je ovo bućkuriš?
- Punjena paprika.
- Ovo ne liči na punjenu papriku.
- Šta ti znaš budalo. Ne mešaj mi se u kuhinju. To tako treba. Ćutite i jedite. Ajde, šta ste zinuli?! Jedite da vam ja ne bih trpala u usta!
Kratak, jasan i donekle učtiv odgovor, iz kojeg treba da shvatiš da ne treba da mi brljaš po kompjuteru, ne pomeraš stvari po stanu, da neću da sklonim krš koji sam napravio i da ću vodokotlić namestiti kasnije jer me sad mrzi.
Postoji i onaj "Ostavi to da ti prste ne bih polomio" ali taj koristimo u slučaju krajnje upornosti sagovornika da sve sredi po svojoj volji. Ako ni ovo ne pomogne, počinje se sa spominjanjem bliže i dalje rodbine..