Prijava
  1.    

    Tolkinov sindrom

    Mnogo veliki trip. Osoba se toliko sjebala drogarom da umišlja neverovatne stvari. Neki u tom trenutku sednu i iskomponuju nešto il' napišu knjigu i te fore, dok neki ostave svoj trenutak "bistrine" samo za sebe i nekad još par prisutnih.

    Oni su sigurni da je to istina, opušteno se ponašaju dok vladaju njihovim izgrađenim svetom. Lepo im je jebiga, bar do prvog povraćanja i padanja po podu dok se tresu onako ladni, sjebani. Posle, ako dožive posle, se kunu da više neće. Bilo im je bolesno dobro, uživali su, al' to njima ne treba i oni mogu bez toga. Mogu kurac!
    Najgori stadijum ovoga je pojava najčešće kod ljudi koji prvi put uzimaju dobru dozu opojnih supstanci ili već pro džankija kome je ovo verovatno zadnji rad mozga.

    Takođe se javlja i kod psihijatrijskih sličajeva (njima stimulans ni ne treba).

    - Mali, zajebi taj pederski viski, dojdi probaš moj koktel.
    - Da nisi ti nešto sipao, a?
    - Ma jok, znaš mene, neg' ajd', eksiraj to (čitaj: navuci se stoko).
    ... (pola čuke kasnije) ...
    - Batice, aj' na minutes vamo.
    - Š'a bilo tebra.
    - Ono tvoje piće nije baš najbolje. Ovaj Hića me smare sve vreme, 'oće mi blajva, aj' ne more preko reda, prvo Aki, Paja Dača, Pepeljuga, pa tek onda.
    - Ma koji Aki koje pičke materine?
    - Aki, bio si ti u pravu, stvarno je ljudska glupost beskonačna. Beži bre Adolfe u kurac pederski! Nego, deder presvuci, pa da častim momke. Oooo, eve nam i ovoga, 'đes' Dizni, sto godina, cmok-cmok-cmok.