Prijava
  1.    

    Treba sića komšija?

    Veliki broj nas proveo je detinjstvo u manjem ili većem obimu nemaštine. Takođe, veliki broj nas se za to vreme na neki način domogao kasice ili posude koju smo smatrali taličnom, te smo u nju počeli da mećemo sitninu, svojevoljno ili na savet starijih. Prolazili bi meseci, ponekad i godine, a sića bi se gomilala i gomilala do neslućene cifre koja bi se kretala od dve stotine do čak i hiljadu dinara.

    Jednog dana, stanje svesti i potreba za nekim sitnim radostima navela bi nas da sa tom gomilom siće obradujemo najbližu kasirku koja nam stalno cvili kako nema sitnog novca, kako izdvaja iz svog džepa, kako šef ne radi ništa i tome slično. Maštarimo o svim čudima koja ćemo pokupovati kada ukrupnimo naše malo bogatstvo i tog dana smo srećni, nema sranja, nema tuge, nema aluzija na onaj crtać kada dvoje siromašnih klinaca umače 'leba u neidentifikovanu tečnost tok im mati grca. Ali, svaki put kada taj dan dođe neki govnar će se uvek pre vas setiti da obraduje kasirku, i gotovo uvek ćete biti prinuđeni na odiseju po prodavnicama u celom kraju.

    Ono što ubija poentu ovih sećanja iz detinjstva je što i dan danas kao matori konji sakupljamo siću i radujemo kasirke, doduše sa malo bogatijim vokabularom, ali uvek istim epilogom. Jebem ti usranu državu.

    -Treba sića komšinice?
    -Joj ne treba komšija, evo sad mi donesoše pet hiljada u sitnim apoenima i...
    -Pet hiljada?! Id' u majčinu, pa ko je toliko skupio?
    -Onaj bez noge napolju što pere kola! (pokazuje na butku desetki i dvadesetica, pa na bogalja koji šiba od kola do kola kao japanski robot)
    -...
    -Šta je bilo komšija?
    -Šta šta je bilo? Šta koj' moj šta je bilo?! Gledam dal' je bolje da i ja sečem jebenu nogu ili da ubijem bogalja!