Trenutak kada će negde u Srbiji biti, na javnom mestu, na betonu punim žvaka, đonom neke patike biti ugašena poslednja legalna cigara.
...onda kreće buka od 114 decibela gde svi viču "Uuuraaaa!!!", i bacaju u vazduh gomile sitno seckanog papira, poznatijeg pod nazivom konfete, i čestitaju jedni drugima Novu godinu, ljubeći se međusobno. Posle svaka tri-četiri ljubljenja brišu žvale i ljube se dalje dok u dvorani ne čestita svako svakom, k'o na šahovskom turniru što biva.
Sledeće je da onaj van-men-bend prestaje da zaurlava jer odnekud dolazi vesela grupica Roma naoružana trubama i bubnjevima, i kreće "Kalašnjikov", ili nešto slično u funkciji dodatnog napaljenja. Uz gomilu petardi koje ti pucaju pod nogama i čiji ti komadići vrcaju u oči, gromoglasno ulaziš u narednu godinu, gde se, kako kažu karakteri sa televizora, očekuje privredni rast, blagostanje i berićet.
Osim toga, u Novu godinu ulaziš i sa spaljenom jaknom za koju si štedeo prethodnih šest meseci da bi je najzad kupio, jer je neka vesela jedinka, kada je čula Mileta Kitića, šireći ruke u zanosu prislonila prskalicu na tvoja leđa, pa umesto Najk znaka, na leđima sada imaš rupu iz koje viri nagorelo perje.
Sarkastična opaska upućena nekom ko je ''sve video, sve proživeo, sve čuo'' i pri tome prešišao čak i famoznog Broja 1 iz Alan Forda.