Aristotel

Podgorica, glavni grad Crne Gore, tokom svoje istorije imala je što je malo ko na ovaj svijet imao, prije svega premasu naučnika (zipa tebra ovo "premasu", da se zna da je vođe prvi put upotrijebljeno), filozofa i ostalih gadova što na grbaču države žive, ništa ne rade pod ovom kapom nebeskom i prdi im guzica i za izbore i za poplave i za Kosovo i sve za čime prost narod umije suzu puštit' o vikendu i većim svecima.

E, u takvoj sredini, bezbožničkoj, tu se Aristotel od milošte zvan Risto najjače izdvajaše. Familija mu bijahu otac i majka izbjeglice iz Grčke jer bijaše neko sranje zapalo Grčku pa ovi odma bjež' preko granice u Albaniju jer su tripovali da će se spasit tamo. No, kad viđoše u kakav Pakao su se našli, oni opet bjež' i stigoše do Podgorice ravne i tu mu se otac zaposli kao autolimar i poslije nekih tri godine dođe i Risto na svijet.

Da ne peglam sad sa pričom kako je odrastao, dobio prve brke, zamomčio se i ostalo, skočiću do nekijeh 15 godina kada se viđelo da je drukčiji u odnosu na ostale vršnjake. Na svakom času fizičkog oće on košarke, a ne fusbala ka ostali drugovi mu. Neka to, nego svi u srednju vele ajmo svi dolje u Budvu gostuje Who See u Trokadero a Risto veli kako ne želi da sluša govna te su isti Montenigersi i veli ajmo pare da skupimo da Pink Flojd dovedemo da nam svira na matursko, Shine on you crazy Diamond i ostale hitove.

Tu preživljava prvi atentat. Nijesu mnogi voljeli Pinka Flojda i vjerovatno tu treba tražiti uzrok za taj prvi atentat, ali, kako to i nije mnogo bitno za ovu priču, prođe sve to, prođe srednja, maturiraše uz Aca Pejovića i sve se učinje u prvi mah da će biti dobro i da će Risto od tada pa do kraja svojeg života provesti u sreći, miru i veselju.

Ali, sudbina je za njega druge planove imala. Nije moga na faks jer familija nije imala da mu plati to. Iako je izrastao on u finoga mirnoga mladića koji radi u Mex market, ima curicu i sve lagano ali Risto nikad nije bio zadovoljan time. Shvatio je nema se mnogo pa ne smije da se sanja, proklinjao je familiju i što se rodi među ovakve raspadove siromašne, ali, što će, ne može ništa, iz ove se kože u drugu ne može, BRATEU!!!

Završava on jedan dan smjenu u Mex u 10 sati naveče i ne oćaše mu se doma ići te on zapali malo na Goricu da iskulira. Stiže on na vrh sa bocom Bravo Multivitamin-a omiljenog mu pića, iskapi je za 37 sekundi i zapita sam sebe "što ja radim od života svoga jeba me pas" i "dal je Kosovo i dalje srce Srbije, srce Srbije, srce Srbije" i tu mu odjedanput sinu, potrefi ga nešto po sred mozga, odluči Risto da ga boli kurac za sve i hoće da ide na put oko svijeta i puca mu kurac i trk kući spremi ruksak odjeće, brašnjenik hrane, četiri sata sna i bijaše spreman da sa svojih 700 eura ušteđevine uzme autobus do Golubovaca u Zetu i tu na aerodrom sa prijateljem pilotom iz osnovne brže bolje kroz neku priču dogovori da ga pušti u avion za bilo koju zemlju. Koju, pitate se Vi! Koju? A nije bitno, jadan, koju bilo, jadan, ovaj pristade i krenu Risto za Japan. ZA JAPAN? Za Japan!

Poslije puno sati letenja, gdje je svoje mjesto u avionu dijelio je sa par kufera, stigoše, pozdravi se sa prijateljem, zahvali se na časti, ali, čim siđe sa aviona dolaze mu tri momka, svaki metar i ćevap i ovaj srednji mu veli "HADOUKEN" i zaslijepi Rista neka plava svjetlost i on pada u nesvijest. Ko zna koliko je dugo on u toj nesvijesti bio, budi ga miris ribe, ne može oči da otvori ali shvata da je zavezan za krevet a nepoznati glas mu se obrati ovim riječima:

- Dragi Aristotele, ti znaš da su CG i Japan i dalje u ratu!
- Kakvom crnom ratu? - zapita se Aristotel, još u nemogućnosti da otvori oči.

Ali, barem je saznao da razgovara sa nekim starcem.

- Đe sam ja ovo što je ova muka što sam vezan?

Starac ništa ne odgovori. Odjedanput Risto čuje TAHA TAHA TAHA, tri metka pa još tri pa još tri ukupno je izbroja 66, neko mu par trenutaka kasnije skidaše lisice, konačno progleda na oči svoje, prizor koji ga je čekao nije bio prijatan ni malo, na podu leži u lokvi krvi stari čiča izrešetan. Viđe Risto da se nalazi u nekoj staroj ćeliji, oko njega četiri momka kao vile građeni i konačno Risto ciknu

- Oće li mi ko objasnit što je ova muka?

Okrenu se ovaj najbliži do njega, zapali cigar i poče:

- Brate, ka što si i sam čuo, Crna Gora je i dalje u ratu sa Japanom a sve to datira iz početka 20. vijeka kad je neko mudo Crnogorsko otkinulo ruku sabljom prejakom Japanskom Samuraju. Tu su ovi iz CG mislili da je fajt gotov no Japanci ludi nikako ne mogu preć preko toga da ih neki šesti lik iz šeste države tako ponizi u ratu i evo skoro vijek tajne organizacije u službi vlade Japana se spremaju da krenu na Crnu Goru da vam jebu mater i vrate svoju ukaljanu čast a tebe su oteli jer su htjeli informaciju znaju da si na crno ušao u zemlju i niko ne bi zna da si nestao ali mi smo špijuni te je Milo poslao da pazimo ođe da se masu ne pomame Japanci, BRATEU!!!

Vrćelo se Ristu u glavu previše informacija, juče bijaše prodavačica u Mex a danas je u sredini rata te zatraži kocku šećera i malo vode i posle 2-3 minuta se povrati i konačno shvati da je ovo ono što je čeka cijeloga života, ovo je ta velika avantura, ovo je ono što želi:

- E pa fala vam momci na ovome aj mene sad vi recite kako ja mogu pomoći stvarno želim!!!

Osmjeh na licu ovoga do njega ga raspoloži i rekoše mu da su se nadali da će to reći i da imaju odmah zadatak za njega. Naime, izgubili su vezu sa Crnom Gorom pa treba Risto da se odmah vrati i obavijesti lično Mila Đukanovića o planovima Japanaca. Rado pristade Risto i evo ga u avion, piči put Podgorice, prva klasa, naočare, odelo sav u topu eeej, pa ne srijeće se prvi put Gospodar Milo, eeej, opet autobusom od Golubovaca do Podgorice i trk do restorana Maša i eno ga Milo sjedi za sto, pije mohito i razgovara sa nekim preko telefona i prosto odiše stilom nekim, tim, karakterističnim. Mala trema ufati Rista ali što se mora mora se, uputi se put Mila i na 20 metara od njega nailazi žutać ka od brda odvaljen i radi Ristu iz sve snage ŠARIJOUKEN te pada Aristotel na licu mesta mrtav.