Bacanje lavovima

Jedno od smrtnih presuda u rimskom carstvu. U sadašnjosti, hvala Bogu dragom, taj vid kažnjavanja smatra se ekstremnim, masakrom, mega strašnim; mada u nekim predjelima afričkih zabiti moguće je da se još primjenjuje taj ekstrem ( mogućnosti su manje od 0.01%). Danas su lavovi zamjenica za ženinu rodbinu. Vođa klana je punica naravno(ona se sve pita, ona je alfa i omega, ona nosi hlače u porodici, čak je i izdresirala staru tvrdoglavu vojničinu tj. muža, njeno najjače oružje je neprekidno i nepodnošljivo kokodakanje) dok su njeni najodaniji podanici svastika (stara usedjelica, još uvijek nevina, ne zbog njene krivice, već zbog njenog neženstvenog izgleda, inače sestra bliznakinja od šurjaka), šurjak (obavezno gorostas od 2 metra i 150 kilograma čistih mišića, inače regionalni prvak u natjecanju "The strongest man"), punac ( u većini slučajeva staro vojno lice, nema tog rata u kojem nije zaslužio barem desetak odličja, većinom ordeni za ekstremnu hrabrost i ludost), u ostale spadaju vanredni plaćenici ( puničina i punčeva rodbina, prijatelji i ostali).
Dakle, bacanje lavova je smrtonosna presuda za sve muževe koji učine nešto nažao svojoj boljoj polovici. Što je "zločin" teži veća je kazna; npr. obična svađa oko postavljanja stola, žrtva se baca samo jednom lavu ( u zavisnosti koji u tom trenutku bude najgladniji); dok kod prevara ili ne daj Bože batinjanja, žrtva završava u raljama cijelog čopora kojem se, u nekim slučajevima, pridružuje i klan hijena ( izdajnička porodica žrtve).
Kad bolje razmislimo shvatimo da je današnja gore navedena kazna mnogo gora nego ona od prije nekih dve hiljade godina. Blago starim rimljanima i robovima.