Grubost humora prirode. Čovjek - živa rana. Onaj koji se povija, pri svakom tuđem dodiru, krvareći. Osoba koju boli svaki prijeki pogled. Svaka ružna riječ pravi još jednu brazdu u golom mesu, kao skalpel. Podsmijeh, ljudska zloba, ljudska neljudskost, nove otrovne strelice u tijelu bez zaštite. Suze kao jedini odgovor. Tihe, neslane. Neprimjetne. Od one sorte rijetkih, što su zalutali među sebi slične. Oni koji gmižu, koji od rođenja osjećaju smrt, koji plaćaju za sve, i koji prihvataju sav prezir. Suvi. Bauljaju kroz život tražeći svoju utopiju, istovremeno mrzeći sebe, i trujući dušu tuđim toksinima do trenutka kad se rastvor njihove bistre duše prezasiti kiselinom. Tada koža postane zatvoreni karbonski oklop, a duša emotivni otpad koji nagriza unutrašnje zidove utrobe, i produžava agoniju života. Umiru sami i zbunjeni, neshvaćeni i prezreni.
e sad bi se ja raspisala na sto strana šta sam ja mislila... evo ukratko, svaku definiciju koju pročitam pokušam da reprodukujem ili uporedim sa dosadašnjim svojim iskustvima... na prvo čitanje mi ovaj tvoj čovek bez kože zaliči na beskičmenjaka.... evo čitam opet i idalje nema kičmu :(
jeste, zato pocnes da ga ne volis. "gle ovu mrcinu od covjeka, mekusca".
jednostavno postoje ljudi koji su osjetljivi, koje sve pogadja, koji stalno brinu sta ce neko da kaze ili makar pomisli o njima, pa hvataju reakcije ljudi u njihovoj blizini.. Takav im karakter, jebiga. ja sam samo pokusao da ih izdefinisem :)
A, u tri lepe pičke materine! Kakva depresiva, dušu dala za neki Funeral Doom Metal.
Nek se vidi ova radža za pokoj duše ljudske bokserske vreće!
PLUS, krvavi plus.
-.- izbor je čovečiji... da l' će u živptu postati gmaz ili čovek vredan poštovanja!
ovo kao da je pisao neki emo klinac