Dobar dan

Užurbano se vračaš kući sa posla/fakulteta i jedva čekaš da svoju prokletu glavu nasloniš na jastuk. Toliko si umoran da si počeo/la da tripuješ; vid se zamaglio, ne čuješ dobro i pričinjavaju ti se gluposti.

Dolaziš na prokletu stanicu, tražiš mjesto da sjedneš ali kao što obično biva: babe i dede su se rasporedile; zauzele svako potencijalno mjesto. Gledaš ih i psuješ u sebi. Pitaš se što su baš danas morali da idu negdje. Mjesto im je u staračkim domovima, a ne među "normalnim" ljudima.
Pališ cigaretu, uvlačiš drugi dim kad od jednom autobus dolazi. Vrata se otvaraju, čekaš da izađu ljudi i da što prije zauzmeš sebi mjesto. Iznenada, osjetiš ruku na ramenu, okrećeš glavu i vidiš poluretardiranog primata koji se smješka. Od silnog umora i ne prepoznaješ ga sve dok poluretardirani primat nije izgovorio tvoje ime. Onda ti je jasno da ne može biti gori dan. Onako, kriviš usta i pokušavas izgledati kao da ti je drago što vidiš starog druga iz srednje škole. Pružaš mu ruku, pitaš ga tri uobičajena pitanja:
- kako si?
- šta ima kod tebe?
- da li se snašao u životu?

Dok ti ovaj smorni primitivac pokušava odgovoriti na pitanja svojim lepa-brena glasom; vozač autobusa zatvara vrata i odlazi. Taj poznanik od silne sreće te poziva na pivo u obližnju birtiju kako bi ti prepričao svoje dogodovštine koje su se desile u njegovom patetičnom životu. Jadan, vođen ludilom, pristaješ i odlaziš. Sjedaš za šank i baš kada si pomislio da gore ne može biti, prepoznaješ šankera, svog starog druga iz osnovne škole...