Svuda onaj kineski miris jeftinoće što nijedan tamjan, pa ni ostroški, ne istera nikad.
Na plastičnom prestolu meškolji se (ima hemoroide) gospod bog sa nalepljenom bradom čiji se jedan deo stalno odlepljuje, iznad njega piše БOG, radno vreme: u pauzama, works at: sam svoj gazda, Če je živ, pored nažmrljano. Pored njega, heruvimi očerupanih krila seku mu nokte tupom grickalicom, na noj nacrtano vrljavo pače, a malo dalje, serafimi, pokvareni, trokiraju: hvaljen gospad...hvaljen gospad...hepi nju jir, hepi nju jir, aj lav ju, aj lav ju.
Otud ide sveti Petar u papučama koje izazivaju gljivice i na koje se navatala žabokrečina pa smrde na živin poluraspad, i pita boga:
- Gospode, oce udze neka tli srbi ovdle nece plate dvjesto dinali da ih teram u paklo?
Dremljiv bog, nervozan, jede đačku pljeskavicu od siroma sime, smeta mu pod nosem kika od dedamrazove kape, pa oće da kine:
- Pustlaj pustlaj dva, ovde ima da lade za petnes iljada teraj to na odeljenje plastičnih kurčeva za djevice iz katoličkih samostana da daju melu. Onaj jedan, dole kod nemci i da se... Aaaaa apćihaaaa - prevrću se od siline puni rafovi na kojima stajali plastični sifoni, jednodelni, sa inox vijkom, a odlazeći Srbin stiže da dobaci: lizguuuuuz aaahahaaaaaa!
Bog: Mlš mamicu ti bezoblaznu! Mislim, hvala dijete.
...
A u paklu onaj treći srbin, grešnik, proživljava iznova i iznova smrt u blindiranom mercedesu koji pri brzini od dvjesto na sat udara u ogroman kip angele merker i svaki put pred smrt kaže: a zna nemac da napravi pa to ti je, otkad preuzeše pakao, milina, jedva čekam da se opet zarijem u kamene angeline sise, kvalitet.