Iako zvuči kao neka taksa ili čak porez, a svi znamo da porezima nema mjesta u književnosti, tom plemenitom obliku umjetnosti, koji nam omogućava da se povežemo sa drugim ljudima i njihovim iskustvima, razvijajući tako empatiju i socijalne vještine i produbljujući našu spoznaju svijeta, hipotaksa je zapravo hijerarhijski način izgradnje složenih rečenica u kome postoje odnosi zavisnosti između glavne rečenice, i njoj zavisnih rečenica, koje i same mogu imati veći broj svojih zavisnih rečenica, što nam jasno ukazuje, da čak i ako smo uspjeli pobjeći od poreza u književnosti, od hijerarhije ne možemo, jer se i tu, izgleda, mora znati ko pije, a ko plaća i ko kosi, a ko vodu nosi.