'Ladno sam sun'o so u kafu.

Zato što uvijek znaš šta, kad i kako. Jer ne plačeš, niti se smiješ. Nemaš bore, kao da ne stariš. Prva stvar koju neko primijeti u tvojim očima nije osmjeh ili srdžba, već zenica... Krajnji domet riječi ispaljenih ka tebi je tvoje uvo, gdje se filtriraju, iz njih izdvajaju korisne informacije i dopremaju do mozga. Tvoji pokreti nisu nagli, oštri, štetni po tebe. Promišljeni su, smireni, odmjereni. Tvoj hod je lak, siguran, a svaki korak jednak. Jer ti nigdje ne žuriš, ne kasniš, jer uvijek krećeš na vrijeme. Ne treba ti ničija ruka na ramenu, da te podsjeti da sve je kako treba, ili da će tek da bude. Postojiš sam za sebe i samo zbog sebe. Ne gajiš iluzije da je ljubav više od seksa, a moć više od finansija. Svjesan si da je sve slučajnost, a ne sudbina. Znaš da je vjera u Boga praznovjerje, i da je jedina postojana vjera - vjera u sebe. Pravičan si, objektivan, sve posmatraš iz više uglova, donoseći odluku iz glave, nikad iz stomaka. Pametan si, pronicljiv, distanciran, leden. Doživjećeš ti stotu..

Zajebana stvar te smrznute ruke...

Nema tog ko nije po najgrđoj onoj mraščini, u nedostatku ikakve alternativne opcije, počeo cupkati 'vamo-tamo, k'o ucirkana bakuta u seoskim svatovima.

-Јел ти хладно? (шмекерски кез) Ево узми моју јакну да се загрејеш...

- Ију, шта је то? Па где ти је нестао?
- Хладноћа... Знаш...
- Па лето је!
- Али, пада киша!

- Pa kad si se pre vratio Milane, vidim odnese Tolstoja?
- *ebo Tolstoja, živ sam se smrzo! Nisam stigo ni poglavlje da dovršim!