Čovjek po kojem će ime nositi prvi razarač koji napravi Ministarstvo odbrane Republike Srbije. Ako ga ikad napravi. Ubojiti korektor reprezentacije Jugoslavije , Srbije i Crne Gore, i Srbije.

Debitovao prije nekih petnaestak godina. Bljesnuo smeč sa visine gornje ivice košarkaške table i do kraja njegove karijere se nije znalo gdje je udarila ta lopta, kao i sve ostale koje je smečirao. Sudije seru, nisu oni ništa vidjeli, ofrlje svirali aut, kad Ivan namiri svoju kvotu od 30 poena. Debitovao sa osamneast godina i od stranih novinara dobio nadimak „Ivan Grozni“. S obzirom na teror koji se predosjecao u godinama koje su dolazile ispostavilo se sasavim opravdan nadimak. Čak i malo ublažen.

Kad se on digne na smeč, naši viču „BUŠI HAHAHAHAHAAH BUŠI HAHHAHAHA“ , a protivnici „ NEMOJ JEB'O TE BOG“. Užareni ,mislio sam reći „hladnokrvni“ ali nema ništa hladnokrvno kad on smečira - nebesa gore, izvršilac ideja braće Grbić i Kviska Vujevića, tih odbojkaških Tezeja , o kojima će možda neko i reći nešto drugom prilikom. Priča se da su mu selektori postavljani da gađa čunjeve iz smeča i da nije mašio. Tako da primači mogu biti srećni što je poenta odbojke pogoditi nebranjeni dio polja a ne protivnika, jer bi naš Ivan sad sjedio do Vojvode u Hagu odgovarajući za zločin protiv čovječnosti. Kad on skoči postavi „ čekić“, namjesti facu Milića Vukašinovića u grču i zažmiri, pa šta bude.

A blok, reći će neki? Ma jeb'o blok, eno ti Ju Grupe pa slušaj.

Čovjek koji je unio revoluciju u dotadašnjem pristupu smečiranju. Dok su njegovi prethodnici udarali blage parabole, Ivan je sa osamnaest godina izašao na teren i počeo da zakucava u liniju napada, sa do tad neviđene visine. I još nešto, svi su svršavali na njegove trbušnjake, i muškarci i žene. U hrišćanskom svijetu ima mnogo iskrenih vjernika , koji se pridržavaju Božijih zapovijesti, ali svi koji su vidjeli Ivana Miljkovića su poželjeli nešto što je tuđe.

Kroz istoriju je pokazano da su veliki ljudi oni koji su imali i velike suparnike. Miljković je imao najveće. One koji su , bar tako kažu, sa drugog kontinenta a ne sa druge planete. Brazilce. I bio se Ivan sa njima dobrih deset godina. Muški , do koske. Ništa poštovanje prema protivniku dok traje okršaj teške artiljerije.

Nekad pobijediš nekad izgubiš , sport. Koliko medalja, koliko priznanja, koliko osvojenih poena...

Sveti Ilija, da bi mogao biti kanonizovan, morao se odreći vanbračnog sina Ivana.

Čovek od koga bih pre prihvatio metak nego šamar.