Kako živiš - tako mreš

Velika životna istina.
Sad, da li je to citat Oskara Vajlda, ili stara kineska poslovica, ili je i sam Njegoš to izjavio, ne znam i nebitno je, bitno je da nosi ogromnu težinu istinitosti.
Vrlo jednostavno, ukoliko si cijelog života bio car, živio brzo, od danas do sutra, ako, dok na izdisaju u sedamdesetdrugoj godini cirkaš pivo u džakuziju sa sisatim bliznakinjama film života kad se odmota zaslužuje Oskara, onda ćeš vjerovatno i skončati u tom stilu, propraćen Holivudskim eksplozijama i dramatičnom muzikom. Ako si hronični ljubitelj dobre kapljice i ako si već sa trinaest udarao po vinjaku u lokalnoj birtiji, sva je prilika da će te sa pedeset naći smrznutog u jarku pored puta, jednog finog januarskog jutra. Ako si bio alfa mužijak, i jebač Lemmy klase, i ako su komšije zbog tebe svoje ćerke slali u daleke gradove na studije, pička će ti vjerovatno doći glave. Vratiće se muž ranije sa puta i ubiće te ko zeca, nećeš stići ni da ga izvadiš, ali bar ćeš umrijeti srećan.
Međutim, ako si njanjao, blenuo u devetnaestoinčni monitor, češkao muda i pio Koka-kolu, i tu reprizu puštao na riplej svakog dana dok te konačno nije smorilo pa si odlučio da baciš kašiku tako što si se ugušio Noblicama gledajući četvrtu sezonu Očajnih domaćica, logično da će poslednje trenutke pred tvojim očima ispuniti scene zanimljive poput kakvog dokumentarca o farbanju sa Diskaverija, ovog puta u tvojoj režiji....