krdža

Duvan u pravom smislu riječi, uz šljivovicu i slaninu najjači psihostimulans, opijat, analgetik i melem koji su koristili naši stari pri kretanju i pri povratku sa krvavih ratišta.
Krdža je samljeveni list duvana bez ikakvih primjesa koji se nosio u duvankesama (obično je to bilo osušeno krmeće prdalo) i koji se umotavao u tanke kartice a vrlo često i grube hartije od džakova za brašno, novinske listove pune olova ili u sam duvanski list(kao tompus), ili u bilo kakav list bilo koje biljke. Što je imao više zlatniju boju to je krdžon bio cjenjeniji.Svak ko se smatrao čovjekom morao je da puši, pa čak i ugledne žene, a posebno je bila velika čast da nekoga zovnete da smotate po jednu.
Nije zabilježen ni jedan slučaj da je neko od naših predaka umro od raka pluća, naprotiv živjeli su dok negdje ne bi poginuli ili dok se ne bi objesili ne mogavši više da gledaju kako mladji članovi porodice godinama iščekuju i pitaju se kada će starina umrijeti, a naše stare babe koje su pušile ko probijeni smederevci rađale su čopore ratnika sa lakoćom, uzgredno, našto kao kada se mi danas počešemo dok kuckamo definiciju na Vukajliji.
Osim što su pušili krdžu naši predaci su je i žvakali, privijali na rane kao melem, stavljali medju robu da bi uništili grinje, ili je dobro sitnili i ušmrkivali je(burmut).
Jedino djeca i necijenjeni članovi društva nijesu smjeli uživati krdžu, dok se starijim maloljetnicima i manjim prestupnicima dozvoljavalo da sjede u blizini pušača i uživaju u dimu.