Popularna mantra naroda sa ovih prostora, po demidžu gradirana negde tamo između "nedobog" mađije i "pu, pu, pu!" heal-a, kojom se u svakodnevnoj komunikaciji istovremeno izražavaju i nada, i želja da se rendom negativan događaj/negativan period iz prošlosti nikada više ne ponovi u budućnosti. Metodologija odbrane od tamnijeh sila "istorije koja se ponavlja", korelacije tipa postavljanja ugaonog ogledala na smrt-raskrsnici ali tako da je isto okrenuto prema nebu, jebiga.

A kako se pomenuta istorija u našem slučaju ponavlja poput godišnjeg ciklusa Pavićevih serija, fazon, kad bismo to ogledalo okrenuli prema sebi, ne bi me čudilo kada bismo u odrazu uskoro videli i jebene Osmanlije kako nam u galopu jure za petama, sa sve mrtvim Davidsom i Mijatovom prečkom koju poput koplja nosi pod pazuhom, sve mu naturalizovano jebem da mu jebem usta, ja.

Jako ljigava, odurna i podmuklla recenica/izjava. Zbog konteksta u kojem se obicno izgovara uvijek biva okicena prizvukom naivnoscu i milosrđa. Zapravo je vjest i ucinkovit trik za relativiziranje krivca i izjednacavanje zrtava.