O pokojniku sve najlepše
Vrhunac licemerštine. Džukački pokušaj isticanja svega onoga "ljudskog" u sebi i dokazivanje svoje veličine drugima. Rečenica izgovorena sa lažnom suzom u očima i plačnim glasom rečena, nakon čega sledi elaborat o životu mrtve osobe. Kakve veze ima što je nismo voleli, kakve veze ima što smo je videli jednom u životu, kakve veze ima što je se nikad ne bismo ni setili, kakve veze....
Kraj. Nema više. Smrt poništava sva loša dela, a veliča ono dobro urađeno. Pa šta ako je pobio milione, kad je snizio cenu nafte. Svaka reč, zamotana u lepo sročenu rečenicu priča jednu te istu priču o pokojniku, samo na malo drugačiji način, kao Marina Tucaković. Govornik istom sebi samom "skida teret sa duše" i sve to radi sa nekim višim ciljem.
Ne dirajte mrtve, oni ne mogu da se brane. Gomila prokletih narikača pravi sprdnju oko svega. Umesto da plaču oni koji stvarno treba da plaču, veliki broj ljudi će lažno žaliti za jednim čovekom, čovekom koji im ništa više ne znači od onog beskućnika koji je bez noge prosio kod Depoa u Bulevaru.
Sumorne kiše će padati. Ali svakog čuda, tri dana dosta. Pa će tako i taj izvikani nesrećnik posle samo nekoliko jutara pasti u najdublji ponor zaborava. Plač majke božije će zanemeti ubrzo. A život će teći dalje. Ništa bolji i ništa gori nego pre.