Iliti ubrzano napred. Kul opcija za gledanje filmova, steta sto ne postoji u zivotu.
Kad ti roditelji pametuju o prevelikoj kolicini novca koju trosis. Kad izlazis na ispit sa kojim blage veze nemas. Kad slusas sada vec bivsu devojku kako ti prica o svojem najnovijem uspehu u prodaji Oriflame sminke. Kad si smoren. Sad.
Životni tag i fataliti kobejn u vreme bivše Jugoslavije. Junoša sa ispod šezdeset kila i sa pilećim prsima, magistar matematike sa dioptrijom -12 i +6 koji predstavlja opasnost da mitraljezom pobije vasceli svoj vod, talentovano specijalna lobanja ili jednostavno lelemudanski pametnjaković koji je rešen da izbegne vojnički dvopek i čaj od broma, pred komisijom pecao konzervu ribe u limenom lavoru. O.K., sve u redu, sve pet. Pečat u vojnu knjižicu, i doviđenja druže.
Ali, prc. U nekim afričkim plemenima čovek mora imati sto koza da bi se oženio, pingvin koji nakupi najviše kamenčića primami ženku na plođenje, ali, bato, u zemlji Mirka i Slavka, Valtera, partizanskih žena bombaša iz Bihaća i Maršalovog kera Reksa, u kojoj avliji mater na ispraćaju u vojsku nije postila suzu, u toj neće ni dočekati ni da otrači veselje ženeći sina.
On neće jebati, ustvari možda će jebati sredovečnu seosku učiteljicu, Purgerku na moru, i Ciganku na frankfurtskom autobanu, kad se bude vraćao sa bauštela. Ali oženiti se najverovatnije neće, bar ne curu iz dobre, domaćinske kuće. Ko bi dao kćerku za čoveka koji ne može pušku držati? Jer mentalitet našeg sveta je da se aljkavo busamo u grudi kad je dobro, a kad nedaća udari – dao bog, krivi Masoni i Vatikan. Ipak, valja imati zeta koji će biti sposoban izgine u nekom od ratova, ali prvo ako je moguće da krne par komšija, koji se drugom bogu mole, da ga se ima razloga kvalitetno oplakati.
A sad za kćerku udovicu... jebiga, kolateralna šteta. Dao bog... e sad koji bog od ova tri naša, u koje kao komunisti nismo verovali zarad kauzalne veze crvene članske knjižice, letovanja u Igalu i praseće butke preko sindikata, da ga jebem nesam školovana kasti.
Moda koja već decenijama vlada kada se snimaju holivudski akcioni filmovi A produkcije, i kineskim filmovima ŽNJ produkcije. Pozitivac pobije na početku filma par negativaca, i tako totalno sjebe plan nekog bosa. Zatim mu na sredini filma ubiju dragu osobu, on skupi ekipu (ili solira) i kreće da ubija redom. Kolateralna šteta, šta to beše? Na kraju se sve svede na dve strane koje besomučno pucaju (odapinju strele, baca kunaije, rade mačevi, pucaju iz topova) jedna na drugu, po principu prave linije, ubijajući i svoje i protivničke ljude. I da, na kraju, kada oko njega i neprijatelji i saveznici leže mrtvi, glavni glumac sa zajebanom ogrebotinom iznad obrve, jednom na bicepsu koja je zavijena prljavim zavojem, ali je u međuvremenu prokrvarila, bradom od 3 dana i znojav kao da je nosio mezimče slona, koje je uganulo članak na leđima kod veterinara, čeka dolazak snaga reda. Ako je radnja filma sadašnjost, skorija budućnost, nedavna prošlost, puši cigaru sa zajebanim pogledom, ili se samo mršti. Ako je istorijski, gleda u suton ili nestaje u njemu.
Rečima besmrtnog Ljube Moljca koji objašnjava filmski scenario koji je sam napisao: '' Kod mene gine ko koga stigne, ko koga dohvati i ko je kome pri ruci. Kod mene ginu i pozitivci, i negativci, i glavni junaci i sporedne kukavice i muški i ženski, i u principu sve je u stilu ''Ko koga stigne, krstaču mu digne.'' ''
Onaj momenat kad shvatite da ste se uradili nešto krajnje budalasto. Blam ili šteta su neminovnost prilikom d'ooooh momenata.
Ubacite u aparat za kafu čitavih 100 dinara, a želite samo nes. Kad posle dvesta metara vožnje skontate da ste sipali dizel u benzinca. U parku priđete svojoj devojci s leđa, mileći da ćete je iznenaditi, a ustvari se vi iznenadite, zato što ta devojka samo ima istu kosu i istu torbu kao ona.