Cvike. Teleskopi. Veoma teške naočare. U šali se kaže da vlasnik istih non stop kljuca, jer ne može da izdrži pod težinom đozluka. U najekstremnijim slučajevima, đozluci se mogu upotrebiti kao hladno oružje, jer težinom sigurno mogu da nanesu telesne povrede.
-Mare, buraz, otarasi se tih đozluka, ili makar prestani da gledaš u sunce.
-Što?
-Pa, debljina i veličina tih stakala može da prouzrokuje emitovanje sunčevih zraka, koji će ti spržiti oči. I onda više nećeš biti dalekovid, već nevidljiv.
-Au, kad si ti postao stručnjak za nukle... Čekaj, nevidljiv?!
-Da, ćoravi, nećeš videti ništa.
-E jebi se, ja taman reko' da gledam sutra..
Overavanje od smora, ili neke druge sile. Bilo psihoaktivne ili neke tipa alkoholne.
Kad počneš da kljucaš, k'o najgori ćoman, što od umora, što od stadijuma odvaljenosti.
-Kako bilo na žurci sinoć?
-Do jaja.. Došla i Ema, oko 3, i tu se posle slabo sećam..
-Gejm over, a?
-M'da..
Nikad ni jedan čovjek ne može ostati sasvim svoj. Neko će uvijek naći načina da mu usađuje ideje u mozak, a on će prećutno da se pokori i da kuje neki plan za izlazak iz kolotečine u koju je upao. Ali tiho, da niko drugi ne čuje. U svojoj glavi. Gdje je idilično.
Međutim, uvijek će biti spoljašnjih uticaja, uvijek će ti neko kljucati u mozak, dok jednom ne prekipi.
Tek onda, film puca i sve ambicije, želje i riječi slamaju otpor moždanih ćelija zaduženih za samokontrolu.
- Dragiii!
- Oj!
- Nije "Oj!" nego "Molim", i spusti te noge sa stola.
- Da, draga. Šta je sad?
- Videla sam diiiiiiivne cipelice danas. Prosto moram da ih imam.
- Koliko?
- Samo 300.
- Dinara?
- Eura.
- Draga, znaš da nemamo toliko par...
- Ali moooooraaaaaam da ih iiiiiimmaaaaaaam!
- A Milica studira, moramo njoj da šalj...
- MOOORAAAAAAM!
- More marš u tri lijepe pizde materine!!! Jeb'o me pas i kud se oženi' s tobom!
- Dragii?
- Slušaj me sad pažljivo. Dobro znaš da sam iskusan policijski inspektor i da nam je kum u gradskoj čistoći. Ima da te istesteram i pošaljem na put u kontejner, niko neće moći da te nađe, još jednom li mi zatražiš nešto preskupo a nepotrebno. ŠČULA?!
- Ali dušo...
- Ništa ali! Mogli smo bolja kola da imamo, ali neeeee, princeza je htjela novu haljinicu! Milicu smo mogli u dom da smjestimo, ali neeeee, princezi je 70 evra preskupo za to, a za narukvicu nije!
- Draaagi, plašiš me...
- I treba! Idi sad u ćošak i razmisli o svojim postupcima! Inače će da radi Slavica.
Na selu odraslim služi za uzgajanje mahunastog povrća a klincima kao konj u igranju kauboja.
Nakon što je odgledao dio filma "Obračun kod O.K. korala", Miško Cvetić, stanovnik sela Doratovići i vrlodobar učenik I razreda osnovne škole, istrže se iz dedinog krila pa krenu sa ukaoubojičavanjem. Vodom iz bokala napuni pištolj, zadjenu ga za trenerku, oko vrata sveza mamino maramče a na glavu stavi dedin lovački šešir. Izađe u dvorište, pa s noge na nogu odskakuta do snopa pritki prislonjenih uz drvenu šupu. Iz snopa izabra najbržeg vranca, na vrh zaveza pertlu, te ga zajaši.
Dječak povuče pertlu k sebi, a "konj" , kao da se propinje na prednje noge, savi se u obliku luka. Kroz prazan prostor između prednjih zuba prvačić ispljunu sok od čunga lunge, puma patikom obode pritku, te povika odlučno:
- Kaman, idemo! Njihaaaaa!
Dok jednom rukom čvrsto drži uzde i hrabro hita ka ćumezu, drugom sa glave skida šešir pa njim vitla iznad glave, rastjerujući po dvorištu živinu. I dok kokoške u bijegu traže spas, za dobrom pritkom prašina se diže.
Kauboj konačno stiže do O.K. ćumeza. Siđe s pritke, priveza je za parmak, pa se laganim korakom uputi ka blatnjavoj ledini.
Mali revolveraš stade ispred neprijatelja i procijedi kroz zube:
- Vidim, nisi pobjegao. Hrabar potez.
Ne dižući glavu, pevac nastavi kljucati zrnevlje pšenice.
- Sam znaš da se ovo može završiti samo na jedan način. Avlija je mala za nas dvojicu - nastavi revolveraš.
Pevca uznemiri dječakov glas, podiže glavu i okrenu se prema njemu. Resa zadrhta na prohladnom novembarskom danu.
Revolveraševe oči se usitniše, postadoše kao dva zrna sačme. Ruka oprezno krenu prema vodenom pištolju, u zraku se osjeti mokar pevac.
- Miško, odmah u kuću, nisi ništa jeo! Jedi pa se igraj! - sa balkona se prodera mama, i kriška hljeba namazana domaćim kajmakom spasi pevca od sudbe zle.