Zaštitni znak čobano-brđanina, tog zavetnog negovaoca ove plemenite discipline kroz vekove i pećine jer, realno, čemu kedla iz šmrkalice ako se iste kad-tad ne sretnu pod vlasnikovim nozdrvama i ne spoje u slavoluku prazilukovine i, generalno, lične higijene na crveno slovo. Isključivo.
- Ero, nova pesma je tu, ali si ti ostao onaj stari. Kako si uspeo u tome, koja je tvoja tajna? - (smeh) E hvala lepa, hvala lepa...Ja sam eto na estradi, pa ima skoro pedeset i kusur godina, i za sve te godine...e ček' sekund samo...:sek-sek: - Bogami, spretno ti to, Ero, očas posla hoće da se spoje...(smeh) - Ma ne dam im ja, mamu im jebem, uvek nosim ovo sekirče za ne daj Bože, nego sinoć zaboravio da metnem ono sredstvo protiv korova pred spavanje, a jebiga (smeh)...De smo ono stali? - Kod tajne. - Kokain i beli lukac, analno.
On pati. On cilim svojim tilom osjeća svaku pismu koju izvodi. Nebitno što je pismu obradio. Nebitno što piva na plejbek. Nebitno što gostuje na Tv Ruski Krstur i što je istog jutra tu numeru pivao u još 16 emisija. On je tako do jaja. On je tako umjetnik. On ima udvojeno isto slovo u svom imenu. On ima tako kul spiku i tako je iznad tih ustaško-četničkih sranja. Njemu niko ne može oduzeti šetnju Balkanskom ulicom jutarnjim časovima 80tih, zadimljenu salu Skc-a, druženje sa Milanom Mladenovićem,…Šatro. On štiti životinje, on zatvara vodu na slavini dok pere zube. Ali on nikad ne priča o tome. On je Massimo Savić.
To mmmalo, mmmmedeno, mmmmmmazno slovo m. Najseksipilnije slovo azbuke i abecede. Bregovito, slikovito m. Oblo m. Otme se iznenadno, opisujući našu nemoć i želju.
Glasovna promena specifičnog karaktera, koja nastaje isključivo na ćiriličnim natpisima u vozilima javnog prevoza, gde slovo Ž u reči rukodržač, prelazi u slovo K.
- Nego vidim ti ja juče onog Slavicinog sa nekom uličarkom u Šindri… - Ma to je izolovani incident, fin je on dečko. Mora da je palo na crveno slovo, ne bi on inače.
Ljudi nikad nisu toliko složni kao kada treba da pređu na crveno.
Jutro. Ogromna raskrsnica. Crveno svetlo na semaforu. Sa obe strane puta po dvadestoro ljudi. Čini im se da drži već čitavu večnost, iako nije prošlo ni tridesetak sekundi od zelenog. Užasno se smarajući, prvi se napred probija klinac koji ide u školu prekoputa, šireći se, sa cigarom u desnoj ruci, kao pravi huligan dolazi do polovine pešačkog prelaza. Za njim kikoćući se skakuću dve ribice, njegove ortakinje. Potom im se priključuje i nervozna žena koja juri na posao. Kada i jedna baba sa suprotne strane, sa sve cegerom i štakom krene da prelazi na pešački hrabro stupaju krda sa obe strane. I svi tad složno, na crveno, da ne može biti crvenije, mirno prelaze ulicu. Ima i onih koji tada kuckaju poruke ili traže horoskop u primerku 24 časa uzetom na stanici neposredno pre.
Ono sto postanes, kad te pandur uhvati da prelazis ulicu na crveno.
Gospodja se okrece oko sebe. Sigurna da je bezbedno pretrcava ulicu na crveno. Podmukli pandur izlazi iz automobila (iz sahta, iza drveta, bandere). Pandur: Hehe, gospodjo, sta cemo sad?! Gospodja: Pa, znate, ja sam daltonista. Pandur: Bas je to rasprostranjeno, vi ste vec treci danas!