Ovo je psovka koja je karakteristična za jedan tip čovjeka. Sada ću vam ga i reći.
ELEM!
Ovaj čovjek je stariji od svojih godina. On sjedi za volanom neke olupine u redu ispred semafora. Uglavnom krstari prometnim ulicama. Uglavnom prvo zeleno svijetlo prodje bez njega. Zamislite pješčani sat u prodavnici pješčanih satova. To je on u mladosti. Zamislite taj isti pješčani sat bez pijeska. To je, manje - više, on sad. Potpuno absurdan oblik postojanja. Nema svrhu. Glupo ga je slomoti ili baciti, jer ima neki oblik, možda posluži nečemu... Ali, budimo realni, čemu može da služi prazan pješčanik?
ELEM, kao što vidimo, ovaj čovjek je posebna podvrsta rasprostranjene vrste ljudi: forme bez sadržaja. Ipak, dok su kolege ostavile malo mudrosti za stare dane, kao turšiju za zimnicu, on nije spremio ništa. On je imao tvrdu glavu, prijeku narav, tešku ruku, i niz sličnih kvaliteta za koje je smatrao da će da traju zauvijek. To i nije daleko od istine, budući da ostali pripadnici krda uglavnom izginu mladi i jedri. Rijetki primjerci koji preteknu, razviju se u ljude koji tiho psuju majke na semaforima.
ELEM. Nije im lako. Nije nikome, reći će studenti. Istina, ali ovima posebno nije lako. U nebranom su groždju (kaže li se tako?). Oni su oduvijek radili ono što se od njih očekivalo: izlivali testosteron po ulicama i gledali kako se svi sklanjaju. Dobar osjećaj. Kasnije su se zglobovi isušili i počeli da šmirglaju jedni o druge, i postalo im je čudno to što su ljudi prestali da bježe u podrume kad ih vide. Još im je čudnije bilo kad su dobili po njiušci prvih par puta kad su zatezali adamove jabučice na pogrešnim mjestima. Po njušci, njihovom čvoru života, gdje su im smješteni centri za muškost, snagu i dostojanstvo. I tako su se našli u nebranom groždju (ja se stvarno izvinjavam ako se ne kaže tako), jer znaju da rade samo jedno u zadatoj situaciji, a to jedno im nije dozvoljeno. Na taj način, postali su ljudi koji na semaforima prošapću te riječi koje im znače kao aparati čovjeku u komi. Ništa sirena, ništa spuštanje stakala, ništa izlazak iz kola, ništa ruka iza ledja. Samo jedno lagano, tiho, zeleno vam je, pička vam materina, idite više, gonite se...
Ono kad se sa ženskom, posle naslona fotelje, kuhinjskog elementa, radijatora i komode, dolomataš do kreveta, i tada ti, u poslednjim proplamsajima moždane svesti koja se gasi pred kurčevom (ne)svešću, padne na um poza koju nisi video ni u Figurae veneris a ni na Red tjubu, i počneš da izdaješ komande koje žensko čeljade poslušno izvršava spremajući se za pičeću egzekuciju.
- Je li, sine, šta bi sinoć sa Elenom, nestadoste kao dim?
- Uh, kako da ti kažem: dovukla me ćiku, ima gajbu na Senjaku...
- Mojne da pričaš: Senjak?!
- Aha, Senjak... i tako, skinemo se za par sekundi, navalim je na trpezarijski sto, prignječim joj one sise, bradavice mi se utisnu ko da sam spavao na kamenčićima, TRAS! odvalim je od jezika na fotelji, kad eto ti nje, uspravlja se, a ima je, bogami, u ravni smo, i cimne me na krevet, Francuz!
- Ugh, pa de baš Francuz!
- Mora tako na Senjaku, ne pleti mi se u priču... i tako valjamo se, čas joj moja kita u ustima čas meni njen nožni palac negde oko dupeta, oće-neće unutra... i ja kao da me nešto prosvetlilo, brate, ne mogu da ti objasnim... ugledam je najednom onako kako bi samo mog'o da sanjam... i kažem joj: digni desnu nogu, levu zabaci, ruku ovamo, stopalo smotaj tamo... i ne znam sad ni da ti opišem, ona poslušna, spakujem je tako da od nje samo pička ostane, lepo vidiš nešto belo, okruglo, i pička u sredini!
- Jao, brate, ne da ga pričaš! Pa, jesi pogodio u cilj?
(Pripaljivanje cigarete, dubok udah, pa izduv dima):
-Jok, promašio sam! Sine, razbucao sam je gore nego požar Hindenburga, raspala se u froncle dok je došlo do prskanja!
- Bratac, alal ti kurac! Nego ajde da platiš pivo pa da mi to izdetaljišeš, da ja to malo na papiru skiciram, da se ne zaboravi, znaš, greota je ne čuvati novoosvojena znanja...
