Koordinate za ispaljivanje artiljerijskog plotuna.
- 'Alo! Bata Kole! 'Alo! Pa, ne čujem ništa! - 'Alo! Kursula! Čujem te! 'Alo! - Bata Kole, ne mogu oka da otvorim! Bije ova haubica! Ne valja ti top destinacija! Pucaš u prazno! 'Alo! - Pa, gde je ta haubica, majku joj božiju?
Reakcija testeraša u momentu kada mu saopštite njegovu iritantnu osobinu, a da je dotad nije bio svestan...
Jutro na kampovanju, posle provedene noći u šatoru...
- "Dobro jutro, kako ste spavali...?" - "Ti nas pitaš kako smo spavali??? Nismo oka sklopili zbog tebe..." - "Zbog mene...? Što zbog mene, jbt...?? - "Hrčeš ko nenormalan, idiote... Oni u šatoru pored su se žalili, šta misliš kako je bilo nama?" - "Ja hrčem??? Ma ložite nekog drugog..." - "Grrrrrr... $$%#"%$"
Odraz vremena početaka. Nemi i crno - beli film. Kada se govorilo onda kada se imalo nešto za reći. Kada su misli bile čitljive iz oka, iz pokreta, mimike ili gega i kada su iste zaista bile crne ili bele, lako razabrate, lako proniknute. Ljudi su se dijelili na dobre i loše, umesto današnjih sivih.
Čaplin je ideal. On je onaj koji ne želi da prianja svetu, da se povinuje. Stvaralac skitnice, po sopstvenom liku. Sitan čovek, velikih pantalona, uzanog tukseda, ogromnih cipela, i opet malog šešira, uz štap i brkove čini gomilu kontradiktornosti koje on čini skladnim do savršenstva! Perfekcionsta zna da savršenstvo ne postoji, ali proglasiće Čarlija limesom.
"Sjajan komedijaš! Obožavam Čaplina, plačem od smeha", reći ćete. Čarli je klovn, komedijan, lakrdijaš ako hoćete, ispuniće vam vreme i približiti usne ušima i sada, toliko godina otkako ga nema, da i vi nekad čujete iskren i nekontrolisan zvuk sebe ne brinući kako će odjeknuti.
Ljude je najteže nasmejati. Njemu je uspevalo da čitavoj planeti zagreje srca. Postojao je kao suprotnost drugom čoveku sličnih brčića, sa kim je delio popularnost. Crno - beli svet, zaista.
Danas, kako vreme prolazi a ja starim i bolje spoznajem svet, shvatam Čaplinovu tragičnost. Njegov osmeh, to je razigrani, nesvakidašnji, skoro neprirodni osmeh klovna čiji je cirkus svet, a audijencija sav narod. Njegove oči su bistre, plačne, njegovo srce osećam u sopstvenom dlanu pri svakom pokretu tog malog tela, nezaštićenog, nesviknutog na svet i na ljude...
A pokreti su poezija. On svakog udostoji podizanja šešira. Krivog štapa, bušnih cipela, pohabanog kaputa i pocepanog cilindra, sa limenom tabakerom punom opušaka od cigareta, sa podsmehom iz očiju prolaznika, on ne odustaje od sebe, od svog puta i načina. Čarli ne pokušava da bude kao oni, on je takav kakav je, i svesan sebe, skitnice i propalice koji je nedostojan ljubavi i poštovanja! I pored toga, on će dati poslednji peni slepoj devojci za cvet. Dostojanstveno će odbijati da mu drugi plate večeru iako mu prete batine...
Pravoj ljubavi nije važno da li je uzvraćena. Zato je i prava. Bistra i nehajna. On zavoli brzo i lako, a opet jako i zauvek. Zauzvrat, ne očekuje ništa... Jer zna, ljudima je ljubav mala, a on sem nje, nema šta mnogo da ponudi. Novac dođe i ode. Potreban je samo da čovek preživi. Da, samo. Jer ono što čini čoveka nisu bezvredni papiri koji danas ni krivi ni dužni znače sve ono što u čoveku postoji ili ne postoji samo po sebi.
Maniri i šarm, gegovi i humor, iskrenost i poštenje, nadasve ljubav, sve upakovano u skromnost, dakle sve ono od čega je satkan taj tužni pajac velikog srca, koji je bio previše svesan lošeg u ljudima, ali koji im je ipak dao celog sebe.
Čaplin je smešan samo u slučaju kada nisi on... Čaplin i pored zakrpe na srcu koja je veća od neranjenog dela, hrabro ide napred. Život je kratak, što čini svaki trenutak dugim. On se tuče sa jačima od sebe da bi odbranio slabijeg, dete, psa ili ma kog...
Zagledaj se nekad u njegov osmeh i oči, u njegove cipele i štap, u linije na njegovom licu. U ljubav bez stražnjeg izlaza i plana, i očekivanja. U njegov sopstveni svet radijusa njegovog koraka... Onda zagledaj u sebe. Ako pronađeš nešto od toga, pa ma kako sićušan trag to bio, ti si dobar čovek.
Krik neverice. Odraz krajnjeg zaprepašćenja. Pitanje koje se postavlja medicinskom fenomenu koji uporno pokušava da gurne kocku u kružni otvor.
- Otkud ti ta modrica ispod oka? - Napuc'o me neki tip. - Što? - Startovao sam mu ženu. - E, jebi ga... Nisi video da je u blizini, a? - Ma, jok, stajao tu, pored. - Onda si bio pijan? - Ma, nisam, bio sam skroz trezan. - Onda mora da je mnogo dobra riba, a? Mislim, pošto si bio spreman na rizik... - Pa, i nije nešto... Tetka od pet banki... - Aha, shvatam... A reci mi, jesi prirodno glup il' radiš na tome?
Ono što ti ćale kaže 36 puta tokom večeri na svadbi ili nekom događaju, gde viđa ljude koje nije video sto godina.
Ćale: ,,Sine, znaš li ti ko je ovo? ovo ti je onaj Sima o kome sam ti pričao!" Naravno, nikad reč nije rekao o njemu, i ti nabacuješ ironični kez. Ti: ,,AHA", čisto da ne ispališ ćala. Sima te gleda onako ispod oka, smeškajući se. Sima: ,,EEEE, kad smo tvoj ćale i ja bežali iz škole zajedno... "
Ono kad nasilje u porodici obrne krug. Sindrom dežurnog krivca ulazi u glavu žrtve - najčešće žene i majke - koja tako postaje odgovornom za muževljevo pesničenje i pomeranje unutrašnjih organa sebe i svoje dece.
Ta odgovornost, vremenom, postaje izuzetno širokog spektra...
Dijagnoza: Masnica ispod oka, trag od šamara na obrazu, modrice na podlakticama Opravdanje: "Zaslužila sam, pivo mu nije bilo dovoljno hladno."
Dijagnoza: Slomljena ruka, nagnječenje bubrega i slezine Opravdanje: "Zaslužila sam, izgubio je tiket."
Dijagnoza: Fraktura lobanje, slomljena kičma, iskopano oko Opravdanje: "Obratila sam mu se...pogledom."
Primer kako se bidža udvara seoskoj devojci: - Je l’ Rado, jes’ videla onu tarabu kod šljivika, a? - Jesam – odgovara snebivljivo Rada, crveni u licu, vrti pletenicu kažiprstom i crveneći obara pogled a krišom ispod oka pogleduje bidžu. - A, je l’ vide ono veeeliko govno kod tarabe? - Vide.. Bidža se onda važno isprsi i udara pesnicom u grudi, govoreći: - E, to sam se ja posr’o!
Uriniranje, usled kontakta ljudske jedinke sa vodom čija je temperatura znatno niža od telesne temperature čoveka. Najčešći oblik je kada osoba muškog pola ode u ćošak bazena, nasloni ruke na ivice bazena, blago povije glavu prema vodenoj površini i po Default Meditaciji vrši malu nuždu. Oni koji su pak malo emotivniji i ne mogu da se kontrolišu, zatvore oči uz blago otvorena usta i uz ispuštanje zvuka negde oko granice čujnosti. Ovaj oblik poznatiji je kao Blind Ifrazvuk Meditacija. Neki pak to rade na sredini bazena. Otežavajuća okolnost je ako ta osoba nema dna, pa je potrebno da vrši određene pokrete nogama. U tom slučaju ruke ne vrše ama baš nikakvu radnju i plutaju po površini vode, dok dolazi do učestalih treptaja oka i stoga se ovaj oblik naziva Blink Meditacija. Ako se desi da ima dna, biće teško uočiti ga jer mu često samo lice viri iz vode i stoji tako 2-3 minuta. Tu je jedino vremenski faktor pouzdan pokazatelj ovog oblika meditacija, koji se naziva Poor man barely standing.
Ako bi se neki kulturniji meditator odlučio da napusti bazen i izvrši malu nuždu na mestu fizički i fiziološki predviđenom za to, lako ćete ga prepoznati jer će ga društvo ocrniti rečima:"Aaaaaa, ide da piša u WC-u, aaaaaaa". Ako je taj isti u malo kulturnijem društvu, prepoznaćete ga jedino ako ga vidite gde ulazi. Ova dva oblika nazivaju se I'll be right back A i B Meditacija.
Eh, letnji raspust. Kalendarska jebena dva meseca traju k'o sudijska nadoknada u hokeju. Vreme leti pred očima, i imam utisak da trčim iz dana u dan, trčim u sledeću nedelju, sve više se približavajući mračnoj učionici sa gomilom ulizica, šlihtara, dupeuvlaka i kurvinih sinova, a sve pod rukovodstvom odrtih profesora koji za minut kenjanja na času budu plaćeni više nego terorista u Americi. Ali, zašto, zašto svaki letnji raspust mora imati kraj? Zašto kad mnoge stvari nemaju kraj, na primer uzastopni niz poraza reprezentacije San Marina. Letnji raspust nisam proveo na nekoj luksuznoj destinaciji, tipa Grčke, a ni na jeftinoj tipa Zlatibora, a ni na siromašno-jeftino-priuštivoj tipa Sokobanje. Letnji raspust sam proveo berući višnje na plantaži kako bih skrpio kojeg soma za nove gilje, jer su stare dotrajale od preteranog vucaranja po svim kafančugama i prostorijama po kojima ide svet kao ja. A usput se i jebalo. Jebali su me u zdrav mozak, k'o kauboj konja. I ja sam jebao. Jebao sam majku i Miloševiću, i Koštunici, i svima. I nedužnima, i dužnima. Letnji raspust? Kita lastina. Niđe veze. I dobih par 'iljada, al ne ode za gilje, već ćaletu za šećer, jer pravi rakiju. Brdo šećera i gomila novca samo za šećer. A rakija, jedva prešla 19 gradi. Voda, voda. Ne mo'š se ni opiti k'o čovek. I šta mi ostaje? Malo zidaj, malo stolariši, malo rintaj, čisto da preživiš. A, bogme i po onoj vrućinetini trebaš se snaći. Jeb'o leto, ma jeb'o i život. Kad god otvorim novčanik, samo lična karta, a i nju bih prod'o kad bi neko hteo da kupi, al koji će mu kurac i moja ična karta? Koji će i meni? Koji će mi kurac i novčanik, kad sam poslednji put pare stavio u njega onda kad sam ih stavio i prvi put. I to ono što je ošlo za šećer, za radžu. Bližio se kraj avgusta, a ja još uvek drk'o. Ne mo'š ništa ni jebati, sve ošle na more. Ostala mi samo seoska jebulja Biljana, ali ona mi više nije privlačna. Videla je više kurčeva nego regrutna komisija. Mada kontam da treba i da joj platim, al odakle mi. Pa kad će kraj jebenog avgusta, hoću u školu. Tamo mogu da jebem, ali legalno, i da budem plaćen, k'o najbolji jebač u školi. Jebem ti i vrućinu, i komarce i sve u kurac, i ove muve mrtve što mi stalno idu na kurac...i na ruke. Jeb'o leto. Jesam ja to na početku želeo da leto večno traje? Ma mrš u kurac i leto i sve, i raspust. Škola je zakon. I školske fufe. I njihove sise. 'Oću školu. Jebote.
-Vid' smrdljivog profesora što smara o sociologiji, jebala ga sociologija, ni da mu je iz oka izašla. Šta sad, treba da znam ko je Ogist Kont?. On kao zna ko sam ja. Zna kurac. Jeb'o te i on i socijalna fizika da te jeb'la i sve. Ma puši ga. Kad će letnji raspuuuuust??? Defka pisana za *Pačiju školu*.
Vreme zajebano koliko i pogled majke sugestirajući da ces u skorijoj budućnosti trpeti batine.
Mama: Srećice, vrati bratelu teta - Dunjinog grudnjaka gde joj je mesto. Teta-Dunja: Ma nek se igra dete, slatkiš mali, dušica. Tata: Pa da, nek se igra dete... Mama (podize obrve, naznaka vene ispod oka): Mali, bićes biven! Dete skida ruke sa tete, tata napusta scenu.