Nedoraslost situaciji i nemogućnost hvatanja u koštac sa problemom.
"Kren'o ti ja za Australiju... Kad sam bio na ajerodromu, prolazim kroz nek'vu badžu, ono pisnu al' jeb' mu Boga , ne obaziram se ja, kad ispred mene popriječi se nek'va mrcina, prob'o ja trbu'om ćun'ti al ne ide. Šta je sad jebem mu ned'lju? Veli:"Vraćaj se nazad i izvadi telefon i ključeve, pa prođi ponovo."Šta ću, jeb' mu Boga vratim se probam ponovo. Kad opet pisnu, jeb'o ga sveti Petar, pa šta sad pištiš pisnem ti materi. Skinem ja i lančić jeb'o ga onaj ko mi ga dade, probam ponovo, piš'o ga Bog, opet pisnu, pa jebem mu mladu ned'lju šta sad imaš pištiti samo što se go nisam skin'o, jebem ti sunce žarko? Kaže:"Skini cokule, imaš to željezo na vr'u i oko rupica za žnjure, to pišti jeb'o mu ti krvavu ned'lju." Skinem i njih da Bog da ih pogodila prva koja sinula ozgo, prođem- ništa, dobro je, sreća da sam izvadio geler prije dva mjeseca, ne bi me ova govna nikad pustila. Eto, s Božijom pomoći otišao, s Božijom pomoćo doš'o, al' jeb'o ti stranjsku zemlju.
Osoba muškog pola koja svoje zavodničke veštine testira na četu ili msn-u. Ispovesti internet Kazanove opremljene su najsavremenijim oružjem: laganjem, laskanjem i komplimentima. Pošto s vremena na vreme u svom muvatorskom pohodu naleti na žensku osobu koja se ne prima na njegov nastup, karta na koju igra kada sva ostala oružja zakažu je sažaljenje.
(Nakon tri dana dopisivanja)
IK: Mwa!
I: Šta ti je ovo mwa?
IK: Poljubac :-)
I: Svašta
IK: Nego, dokle smo stigli sa barenjem?
I: Ne znam dokle si ti stigao, ja nisam ni počela
IK: Ništa ti ne brini, uporan sam ja... rekao sam ti da ću da te čekam koliko treba, ti si vredna čekanja :-)
I: Ako i jesam, ti to ne možeš da znaš
(pauza)
I: Šta bi, pobegao si?
IK: Ma jok, nešto sam bezveze
I: Što?
IK: Ma, ćale mi imao operaciju na srcu
I: Ozbiljno? Kako je?
IK: Dobro je... ma, navik’o sam ja na to
I: Kako to misliš?
IK: Lepo... kevi su mi odstranili obe dojke – rak
I: Au, bedak!
IK: To i nekako, bar je živa... imao sam i brata, ali je umro
I: Molim?
IK: Epi napad u pola noći, nismo stigli da mu pomognemo...
I: Strašno, čoveče, ne znam šta da ti kažem...
IK: Imao sam još jednog brata, ali se on ubio... došao sa ratišta, puk’o i aktivirao kašikaru...
I: Ti to ozbiljno? Nemam reči...
IK: Nema šta tu da se priča... nego, da pređemo mi na vedrije teme... gde smo stali sa barenjem? :-)
Retorsko pitanje u potpuno nepripremljenom i anarhičnom intervjuu. Karakteristično za voditeljke Beogradskog programa. Najčešće se odnosi na ime i prezime sagovornika, naziv njegove firme, državne institucije, pozorišta, benda, fakultet na kom studira, profesiju kojom se bavi ili bilo koji podatak koji je trebalo pročitati i memorisati u sklopu pripreme za iole kvalitetan razgovor. Na ovo se nadovezuje pitanje koje traje minutima, sklopljeno u hodu, na koje je apsolutno neizvodljivo dati iole razuman odgovor. Pošto zatečeni gost počne da zamuckuje, što je izrazito netelevizično, prekida se novim, još nesuvislijim pitanjem, što dovodi do još goreg odgovora, tako da nakon dva-tri minuta razgovora, na zadovoljstvo iscrpljenog sagovornika, voditeljka prekida intervju, da bi najavila sledeći prilog, koji će biti identičan ovom.
- Naš sledeći gost je Vladislav... (gleda papir) Mili..drag...ijević. Jesam dobro rekla?
- Milidragović.
- Branislav Milidragović, stečajni upravnik preduzeća za preradu papirne i kartonske ambalaže...
- "Kartonka Avala."
- "Kartonka Avala". Gospodine Milovanoviću, vi ste stečajni upravnik tamo?
- Pa da, ja...
- Juče je u pogonu Kartonke na Adi Huji pronađeno osamnaest burića tečnosti... koja je, ne znamo kako, dospela tamo, dok se ispituje poreklo, za koje vi kažete... ste rekli... da nema opasnosti... ali nadležne službe, evo vidimo na snimku... bili su i vatrogasci... Lokalizovano je područje... Nema opasnosti po zdravlje stanovništva, ali. Da li vi smatrate da odgovornost je i na vama?
- Pa, ja sam već rekao...
- Evo, dok gledamo snimak, vi ste stečajni upravnik od dve hiljade... Gospodine Miladinoviću. To dvorište je neobezbeđeno. Tu su mogla i deca, koja se igraju u okolini. (pauza, očekuje odgovor)
- Pa, iako to nije naša dužnost, jer smo mi u stečaju i to predstavlja odgovornost prethodne uprave, mi smo, u skladu sa zakonom o...
- Vi kažete zakon. Koliko je bilo burića? Četrnaest? Jesam dobro rekla? Po kom zakonu ste vi obavili pregled tih... otrovnih... supstanci? Ako ja dobro razumem, u pitanju je supstanca koja je mogla... ne znamo da li je to zapečaćeno. Policija je pomenula da se prevoz u toj situaciji mora obaviti. Vi ste dve hiljade sedme... (pauza)
- Pa da, ja sam na ovom mestu od 2008, ali morate imati na umu da se u stvari u opisu nadležnosti stečajne uprave ne nalazi...
- Dakle, vi niste nadležni?
- Pa da, ja sam, ovaj...
- Dakle, kao što ste videli, stečajni upravnik Avale Vojislav Milovanović kaže da je nenadležan, policija obavlja uviđaj, prevoz supstanci na deponiju je u toku, da li će biti okoline, uticaja na okolinu, kakve su posledice, pratićemo u sledećim emisijama, ovo je priča koja mora da nas zabrine, ne znamo kakve su posledice. A sada malo vedriji prilog. Znamo da je pas čovekov najverniji prijatelj, ali da pas dva meseca čeka gazdu ispred ograde zatvora, e, to malo ređe imamo priliku da vidimo...
Osobina većine srbskih biznismena, ogleda se u jedinstvenom odnosu sa klijentima u svetu koji počiva na pravilu: "on je bre došo kod mene u kuću i mora da me poštuje, ako mu se ne sviđa nek si ide, ako neće on da kupi ima ko oće neću da propadnem za jednog kupca" Svi ovakvi biznismeni poseduju jaku svest o svojoj vrednosti i pravima kao gazde, i stalno podsećaju svoje radnike ko je gazda, čak i kada su upitanju stručnjaci koji su završili fakultet za razliku od gazde koji je mašin-bravar u pokušaju.
Gazda sedi u kafani ispija vinjake i kalkulise, zvoni telefon
A, šta, nemoze, uzo si šta me sad birga što ti ne odgorvara.... a šta kazes nisi to naručio, pa sto ne gledaš.... a šta moram ne moram bre ništa.. ma nemoj koristio si pa sad da mi vratiš... šta ne trebati neznaš ni čemu sluzi nisi mogo da koristiš, ma otkud ja znam šta ti treba... idi bre u kurac...
Ulazi u kancelariju
-Aj bre pa ti si sad našo da jedeš, pa jer sad pauza za ručak, zasmrdeo si celu kancelariju na salamu izađi napole pa jedi
-Gazda pa moram i ja da jedem, radim od jutra, a i mi nemamo određeno vreme za ručak
-Šta me bre briga niko nista ne radi samo jedete i zevzecite se
-Pa nema završili smo sve što imamo
-Šta me bre briga nađite nešto pa radite, za šta vas plaćam, svima 10% od plate, pa ćete da imate šta da radite.
Sastavni deo obuke svih radnika na šalterima diljem naše lepe zemlje. Odvija se obavezno uz prisustvo velikog broja publike, takoreći i ne počinje dok se pred šalterom ne nakupi impozantan broj strpljivih čekača koji će alaliti sve svoje vreme i obaveze da bi prisustvovali i dali doprinos inauguraciji mlađahnog ili starohanskog šalterskog radnika koji naravno nikad nije ni čuo za informatiku, ali je zato dobio radno mesto koje iziskuje poznavanje rada na računaru.
A daktilografija? Ne budimo smešni, to je predmet koji uče pekari i poslastičari, kakve veze ima daktilografija sa šalterskim radnicima i ko je ikad u životu video šalterušu koja zna slepo desetoprstno kucanje?!
Šalter
E Joco, gledaj sad...Vi gospodine, samo malo sačekajte. Vidiš sad ovo s leve strane tu gore pišeš ime uplatioca, jeste...P...e..t.a...r P...e...t...r...i...č...nije c nego č...e...v...i...ć...ć ć
tako, sad pišeš adresu, jeste... Ulica, ulica...ajd ti puče mi nokat...pu majku mu juče sam ih manikirala... Deso! Deso! Dođi ti nastavi, ja moram ovo srediti.
E, Joco, ajmo...Dokle si stigao, do-bro, do-bro, sad ukucaš iznos, pazi na nule, pazi na nule, pazi na nule i E E...ent...Ne, to! Hajmo ponovo, sve si izbrisao.
-Alo bre ljudi može li to malo brže?
- Znate šta gospodine, je l' vi vidite da mi radimo ovde???? Molimo ne prekidajte nas u poslu! Bože svakakvih ljudi! Hajmo Joco, e sad... E...E...Enter bravo! Šta je sad?! Pao sistem. Stavi obavest na staklo i idemo na doručak.
Pauza, nemojte molim vas tu sad, vidite da je pao sistem, nije do nas.
- Halo Deso, i ti i Enter da se nosite u tri lepe, nek' vam dragi bog uplati ovo. Mrš!
Osoba koja svojom nabeđenošću dijametralno suprotnom u odnosu na njenu inteligenciju uvek istrčava u prvi plan.
- Joco, ajmo na klackalice.
- A ne moze, tamo je onaj Badža sto nas je prosli put zatrpao u pesak, pa smo kmečali dok tvoja mama nije došla da nas otkopa.
- E sad ću ja da mu objasnim da igralište nije njegova dedovina.
- Ajde ti samo, mi te čekamo ovde. Ti si naš delegat! Sve mu reci!
-----------------------------------------------------------------------------
- Kako mi ide na kurac onaj Ivica, svako malo kod direktora, te onaj kasni na posao, te onaj kuva kafu kad nije pauza, te neko mrvi kad jede... Ne moš ni prdnuti da te taj ne stavi u tefter.
- Ne jedi se. Evo ide zbor radnika za 10 dana, pa da ga proglasimo za udarnika i delegiramo za prestonicu. Rešimo se smrada očas posla.
- Ajme, šta će biti od naše države, pa tamo smo već delegirali i Mlađu lopova i Bokija švalera...
Ladovina. Umetnik života. Osoba koja elegantnim pokretima metle čisti sebi put ka sigurnoj budućnosti. Opušteno, svirkajući svoju omiljenu pesmu, odradi poslić i ide kući da uživa. Ne zanima ga viša matematika pa nema profesionalnu alopeciju studenata tehničkih nauka. Nije opteretio svoj mozak svim mogućim bolestima koje mogu da ga zadese te nema hipohondriju karakterističnu za medicnare i farmaceute. Filozofiranje bez preke potrebe no ga interesa, niti psihologija, niti sociologija pa nema izgleda da razvije psihološku nestabilnost, fobije, panične napade ili stres. Menadžerski sindrom? Ma kakvi, on i ne zna šta je to.
Njemu stiže platica na račun uredno svakog meseca (uglavnom, zavisi od firme) tako da su mu male šanse da skrene u ludilo poput akademskog slikara koji na sred ulice grozničavo pokušava da utrapi prolaznicima svoje delo.
Za vreme koje je potrebno da prosečan student završi fakultet, izvolontira, pronađe privremni posao, pronađe stalni posao, skine se sa roditeljskog starateljstva, osnuje porodicu, krene da vraća studetski kredit i plaća kiriju u golubarniku od 30 kvadrata u potkrovlju nadogradnje - Laganezi je nasvirkao 15 godina staža, završio sa otplatom poslednje rate državne penzije, sprema sina za drugarsko veče i uživa u skečevima Kursadžija zavaljen u svojoj fotelji kraj kamina, u svojoj kućici na kraju ulice...
Fakultet. Grupa studenata sedi kraj automata za kafu i posmatra Čistača kako prazni pepeljare.
Student 1: (obraća se tiho kolegama) Čisti, čisti kad nisi hteo da učiš, he he.
Student 2: Brate, kad vidim ovog jadnika ne pada mi teško da učim za onaj kolokvijum.
Student 3: (dobacuje Čistaču) Draganče! Kako to da asistenti dolaze pešaka i biciklama na pos'o a ti nepismen cepaš novog Logana?
Draganče prekida melodiju koju je zvižduckao, okreće se ka studentariji. Uspravlja se i upućuje autoritativan pogled. Uzdiže se. Sad je iznad njih. Oblak svežine sa uniforme koju je žena oprala i opeglala prethodne večeri poklapa vonj studentskih masnih kosa koje se osećaju na duvan i menzu. Kiselež dukserica sušenih u Domu je nemoćan spram Dragančetove kolonjske vode. Dramska pauza. Draganče diže obrvu. Muk. Okreće se i nastavlja da elegantno prazni pepeljare i zvižduće svoju omiljenu melodiju...
Univerzalna rečenica svakog "kera", koristi se za brzo rešavanje svakog saobraćajnog prekršaja, iznos retko kad dodje do kase organa reda, a vozač nikad ne dobije nikakvu priznanicu od ograna reda. Često se taj prekršaj plaća duplo više nego što je u cenovniku, tako da sam počeo da verujem da ni policajci ni građani ne znaju pravu cenu tog saobraćajnog prekršaja.
Magistralni put Beograd-Obrenovac, ograničenje brzine 80 km/h. Moj nesretni jugic jedva prebacio ograničenje tako da se uopste ne obazirem na blicanje iz suportnog smera. Kad ne lezi vraže, "ker" me zaustavlja uz širok osmeha(bez zlatnog zuba):
Ker: Dobar dan gospodine, saobraćajni i vozačku molim... Jel znate Nikola koliko je ograničenje brzine??
Ja: 80 km/h (uz osmeh zadovoljnog čoveka)
Ker: Znate li da ste vozili 92 km/h??
Ja: (Prvo oduševljen što je moj jugić iz 82 prebacio svoj lični rekord i išao više od 90 km/h a posle malo razočaran pošto sam shvatio da mi je sad i cajger pokvaren) Pa dobro gospodine to je skoro pa nemoguće ali ako vi tako kažete onda ne treba sumnjati.
Ker: Znate li da je kazna 5000 hiljada dinara i 3 kaznena poena?...
duža dramska pauza...
Ker: Da pišem pojas da ne bi dobijali kaznene poene bez potrebe?
Ja: Piši, koliko je danas??
Ker: 3000 dinara i slobodan si.
Ja: Izvolite ( predajem poslednjih 3000 dinara i uzimam nazad svoja dokumenta)
ironija cele situacije: stalno vezujem pojas...
Najčešće se odvijaju u parku, bolničkoj čekaonici, prodavnici ili banci (samo u sezoni penzija). Za mlade ljude njihov sadržaj je vrlo dosadan ali sami penzioneri ne obraćaju pažnju na to i svejedno će vam sa mnogo entuzijazma ispričati neku takvu priču kad god imaju vremena. Čak bi se mogle podeliti na mnoge podvrste koje su specifične za lokacije na kojima se dešavaju ali o tome neki drugi put.
Dva starija čoveka u bolničkoj čekaonici.
Dekica#1: Jel pušiš ti još uvek?
Dekica#2: A ne, ne... ja samo ponekad rakijicu jednu...
Dekica#1: Pa da i ja tako.
pauza
Dekica#2: Zdravo je to malo za cirkulaciju.
Dve starije žene u banci.
Bakica#1: Moja Snaja Mira se zaposlila u bolnici.
Bakica#2: Pa jel njoj dodje nešto Steva, Rajkov?
Bakica#1: Da, da od šuraka pašenog.
Bakica#2: Pa baš mi to moja zaova Mara juče pričala.
Bakica#1: E pozdravi mi Maru!
Stariji čovek u parku seda na klupu pored nekoliko srednjoškolaca.
Dekica: Ja sam rođen inače u Bosni al' onda sam pedes'druge doš'o u Srbiju, radio. Onda moj sin ode u Ameriku, ćerka u Novi Sad i tako ja sad čekam ponedeljak da idem tamo, a bio sam i na sudu...
Mladić: Idemo mi počinje nam čas za deset minuta, doviđenja.
Klinci odlaze
Starac: A nisam hteo u Ameriku da idem, zvao me sin...
Gonič robova u privatnoj firmi. Nema udjela u vlasništvu, niti učešća u stvaranju, ali se ponaša kao da mu je preduzeće očevina. Neće propustiti priliku da se i zbog najmanje greške propisno izdere na raba božijeg, koji je spreman da sve istrpi kako bi nastavio da prima ono malo crkavice što se plata zove. Omrznut jer tretira ljude kao rage, bez prijatelja, on ipak uživa u svojoj koži.
- NA SVOJA MJESTA! PAUZA JE PROŠLA PRIJE DVA MINUTA, A VI SE JOŠ VUČETE K'O LEŠINE! NEĆE PLATA SAMA DA SE ZARADI, IDIOTI! BRŽE!
- Ko ti je ovaj, majke ti?
- Ma, običan kandžijaš. Kao, neki šef proizvodnje, nešto.
- Kako ovo postupa sa ljudima?
- Dao sam mu odriješene ruke. Bio je običan radnik, ali kako sam ga postavio za šefa, produktivnost skače nebu pod oblake.
- Mora da ga dobro plaćaš.
- Ha! Najbolje od svega je da mu je plata ostala u marku ista. Takav je narod. Voli vlast no 'ljeba da jede, ali ta osobina meni omogućava da noću spavam blaženim snom srećnog kapitaliste.
- Pričaj ti šta hoćeš, al' ja ovo ne bih trpio ni sata. Vidi se da uživa kad ponižava nekog.
- Trpio bi da nemaš izbora, još kako bi trpio! Ali, nije ni njemu lako. Sad kad bih ga vratio među radnike, rastrgnuli bi ga k'o gladni vuci. Svjestan je i on toga, pa mogu da ga držim ovako nedojebanog.