- Ideš li, rode?
- Idem, idem...
Jauk bi se iz groba čuo kad bi Petar znao ko i kako obeležava zbor u njegovu čast.
Pa zar našem Petru, sa levelom dobrote i patriotizma "zaveštavam organe za istraživanje na medicinskom fakultetu", da go-go plesačice tresu guzovima pod šatorom? Vukovi s Manjače su definitivno podbacili sa ovim hepeningom. Još kad na to dodamo karaoke parti u izvedbi Milorada Dodika i Zorana Tegeltije jasno je o kakvom je bezdanu reč. Pitam se samo da li Kočić s neba gleda u rodne Stričiće za vreme zbora i traži viljušku da sam sebi oči povadi?
Pod šatorom pevaju Žare i Goci i Sinovi Manjače i Jandrino jato i Baja Mali Knindža i Ćana. Držeći se za svodove šatora, debeloguze nesvršene studentkinje izi bizi fakulteta gruvaju nožurdama o astale pod režiserskom palicom gazde, glumeći go-go kučke - mada, dobro će im doćii neki dinar za ratu za faks. I baš u tom momentu, zbor jedne narodne veličine, pretvara se u gasterbajterski raj, te naši izvozni fiziklaci umazanih obraza vrućom jagnjetinom traže po džepovima zgužvane evropejske novčanice, da barem na neki minut usvoje onu jednu debeloguzu da koji put otrese i za njih. I baš tada, tamo u ćošku, sasvim slučajno, sede pijani Jovan Deretić i Boris Malagurski. I Dok Jovan tupi o tome kako je Banja Luka nekada bila vizantijska prestonica sa srpskim carevima, Boris gleda u ono malo pivo od 2 evra (mamu im jebem), razmišljajući o tome kakva je velelepna kasrana bila tu na Manjači, krajičkom oka primećuje Kalimera pored flaše kako viče: Nepravada pa to ti je!
Takmičenjo
Za sada pod radnim naslovom: Žali bože tragedije, čist primjer kako knjiga može da poaveta mladi lepi um
Iako bijaše iz imućne familije iz Vasojevića i od ranoga života mu bješe obaveza da trči za kravama i ostalom svakojakom marvom, od malena se viđelo da je momak visprenog uma i jasne vizije što mu je u životu činjet, najprije što želi i kako će do toga što prije doć'. Osnovnu i srednju završi u rodnome mjestu, đak pješak i te munje, ka' vukovac sve, ovo ono, i to bez po muke a pošto je ima dobro snadbjevenu porodicu, novčano, moralno i matrijalno, oni odlučiše da ga pošalju na najjači fakultet toga vremena Filozofski u Novi Sad. Nemojte se srditi što malo zbrzah ovaj uvod ali ovo što slijedi je kanda mnogo interesantnije od života u malom mjestu podno Sinjajevine.
I Apo rado krenu. Kad stiže imade ga što dočekat', on koji je sve uvjek učio, on koji se borio za ocjene svoje viđe što čine 300 eura u džep, 2 kese kafe i bombonjera. Pored toga, dade mu tajo jedno 30 brojeva telefona da ih vazda može okrenut u trenucima kada mi je teško, no Apo ka' Apo, odluči da će on polagat ispite na pošten način. I poče tako, uzimaju se knjige iz biblioteke, plaćaju se privatni časovi, ali ipak viđe Apo da je snaga pare jača, đavo da je nosi i ko je izmisli.
I, iznerviran jednog dana, udaraše glavom o obližnje drvo kad mu uleće drug i pobratim Paško i zapodjenu se sledeća rasprava:
- Vidim da ti loše ide to učenje imam ovamo baš stvar za tebe brate mooj! - i izvadi Paško tu na svesku par linija koks-a.
- Kakvo ti je ovo brašno? Tip-400? - pitaše Apo, nevin i neiskvaren svijetlima velegrada.
- A ne budalo što ti je ovo ti je koks znači našibaj par linija i naučit ćeš šta želiš za tren oka brate mooj!
Apo sav srećan uopšte ne primijeti svoga druga prokletog i njegovu facu te uze i našiba se e kuku majci, kuku ocu, i poče da daje ispite, tu su se uzimale knjige i knjižice, tu su pucale desetke i Apo sav srećan ne može da biliv koliko mu koks pomaže riješi da pojača još više i da se šiba iz najjače i da vidi koliko knjiga može na dan da iščita. Ali, ka' što to obično biva tu počinju problemi, poče da tripuje mlađani Apo da nastavnici oće da ga ubiju i veli on sebi "gadovi oće da mi oči iskopaju ljubomorni su na mene što sam ovoliko prejak!"
Kraj znate, svakome se barem jednom u životu desilo ovo isto što se desilo i njemu, nije moga više da spava kako valja, tu do 3 sata na dan maksimalno, ovo sve ostalo su mu knjige obuzimale. I zaključa se u stan i poče da živi na koks i knjige i 3 dana poslije okide ga srčka.
Okupljanje mase obično neradnim danom radi takmičenja u raznim veštinama sa drugim selom iz iste opštine. Zapravo, ovo je jedan vid modernizovanog prela samo bez logorske vatre, frule i sa terminom za vedla radi bezbednosti takmičara. Bacanje kamena sa ramena, nadvlačenje konopca, gađanje iz vazdušne puške i šah su samo neki od vidova demonstracije sile koja bi bila prikazana.
- Kamen je kao po pravilu bacao najkrupniju u ekipi koja je neretko brojala preko pedeset ljudi. Preko dva metra, preko stopedeset kila bez vrata sa širinom od metar i po u ramenima. Jedini cilj ovih gorostasa je bio da kamen koji je težio preko deset kila ubaci preko svih mera u publiku i sa uživanjem gleda kako narod očajnički pokušava da izbegne kamen i sačuva čitave noge.
- Nadvlačenje konopca su se uvek latili kao po pravilu bacač kamena sa ramena kao kapiten i po gabaritima njemu slični. Od zla oca i još gore majke. Zbir godina robije su u ekipi od pet članova uveliko prelazile dvocifren broj. Cilj ove igre pored prevlačenja zastavice na konopcu preko kredom nacrtane linije na asfaltu je bio da protivnička ekipa ima bar jedan isčašen skočni zglob i minimum par šaka na kojima teče krv od trenja konopca.
- Iz puške su metu od kartona kao po pravilu gađali ratni veterani. Najbolji u borbenim redovima tokom služenja vojnog roka, vojnih vežbi ili rata. Svi do jednog su imali problem da smire ruku ali to nije problem koji tri vinjaka ne mogu da reše. Treba napomenuti da je na podlaktici većini strelaca istetovirano hemiskom i otrovnim mastilom JNA sa dodatkom tenka ili noža u zavisnosti koji su rod bili u vojsci.
- Figure su povlačili oni koji su važili za najintaligentnije u selu kojima ovaj dar i nije toliko značio pošto im je alkohol davno otupeo mozak i zamutio pamćenje. Pobednik je bio onaj koga pre popusti amnezija
- Stanimire, ti kao seoski starešina bi trebalo da povedeš ove naše sad u Nedelju na susrete sela u Veliku Krsnu. Vidi sakupi bagru da to prođe sve u najboljem redu.
- Otkazao sam za sledeću Nedelju.
- Što bre?
- Rajko Docin, Mića Misin i Kale su evo od Četvrtka na tavanu kod Miće, kad su se popeli podigli su merdevine za sobom i nedaju nikome da se popne. Rajkov matori doneo svoje merdevine da vidi jel su živi, gurnuli čoveka polomio kuk eno ga u Palanci u bolnici.
- Koji je njihov problem bre?
- Ne zna se. Matori dok nije pao zirnuo krajičkom oka, kaže piju rakiju iz balona i jedu pršutu i pevaju Od Topole... Naslutiće na rat jebo ih pas a bez njih u Krsnu da idem ne mogu, obrukaću se pre ljudima, nemam ko da baca kamen niti da vuče konopac pošto njih trojica koliko nemaju pameti toliko imaju snage.
- Jesu jaki ko crna zemlja, jebo ih otac...
Svaka osoba, koja je bar jednom putovala gradskim prevozom u Beogradu, imala je priliku da se sretne sa ovim legendarnim bićima. Da, da... Pogodili ste! Reč je o Spider-babama!
Ova mitska bića, čija se starost često ne moze odrediti ni najsavremenijim uređajima i metodama*, imaju prilično veliki broj karakteristika, a neke od osnovnih su:
- Nadljudska brzina (teži brzini zvuka ~ 340 m/s)
- Nadljudski vid (izuzetna dalekovidost i oštrina vida)
- Izuzetna koodrinacija u prostoru
- Izuzetna fizička snaga (nasuprot njihovom krhkom izgledu, u stanju su da pomere osobu od 100kg bez poteškoća)
Treba napomenuti da ova bića koriste i najsavremenija tehnička pomagala, koja na prvi pogled liče na štapove za hodanje (koje naši stariji sugrađani redovno koriste). Uglavnom ih koriste kao kuke za hvatanje šipke u prevozu, kao i za saplitanje suparnika u borbi za slobodno mesto za sedenje. Ova pomagala su izrađena od najčvršćih materijala poznatih čoveku.
* Odredjivanje starosti izotopima C14 i K40
Jedan od mnogobrojnih svedoka - očevidaca je, pored straha za svoj život, dao izjavu nakon susreta sa ovim bićem:
"Bio je to još jedan, sasvim običan dan. Stajao sam ispod "Pančevca" i čekao bilo koju bus za Krnjaču. Nakon par minuta čekanja, naišla je 95-ica i stao sam kod prednjih vrata, kako bih izbegao gužvu u sredini. Jedna baka je stajala iza mene ii probijala se izuzeznom veštinom kroz masu. Pustio sam je ispred mene, pošto je imala štap i jedva je hodala.
U trenutku kada je 95-ica stala i otvorila vrata, ta "baka" me je odgurnula skoro 1 metar iza. Neverovatnom brzinom se hvatala za šipke, poput pauka na mreži, i u treptaju oka, ona je već bila na sredini autobusa i sedela na jedinom mestu koje je bilo 2 sekunde pre toga slobodno. Kada sam konačno ušao u autobus i sa čuđenjem pogledao tu "baku", ona mi je nešto ružno odbrusila i pogledala me direktno u oči. Taj pogled je bio hladan, zao. Nikada ga neću zaboraviti u životu."
Još dve osobe su bile spremne da svedoče, ali usled njihovog iznenadnog nestanka, nismo bili u mogućnosti da ih intervjuišemo.
Ukoliko u gradskom prevozu primetite ovakve, ili slične situacije, molimo Vas, ostavite poruku u komentarima, a mi ćemo je proslediti nadležnim organima. Hvala.
Vrsta patoloških lažova koji ukoliko ih neko prekine dok izmišljaju svoju priču, zaborave potpuno šta su slagali i laž onda dobije potpuno novu dimenziju.
Lažov ulazi u kafanu, seda za sto sa društvom i kreće da priča lovačku priču.
Lažov: "Brate, danas sam išao u lov, poneo 16 metaka, ostalo mi 3 a ništa nisam ulovio. Krenem ja polako kući kad ono zec mi istrčava, ja bum... Pade zec, uhvatim ga ja, stavim ga u ranac. Krenem dalje, kad ono fazan na nekih 100 metara ispred mene, ja opet bum, po sred oka ga pogodim... Stižem ja do njega, stavljam ga u ranac kad posle nekih 5 minuta ispred mene divlji vepar, ogroman, pravi kapitalac. Ja bum posred glave i pade vepar. I sad, gledam, ne mogu da ga stavim u ranac, uhvatim ga ja za noge pa na ramena..."
U tom trenutku ga prekida konobar: "Dobar dan, kako mogu da vas uslužim?"
Naruče oni i odlazi konobar...
Lažov: "Gde sam ono stao?"
Društvo: "Noge pa na ramena..."
Lažov: "A, da... Ja za noge pa na ramena, pa kad sam počeo da jebem, sva se rasplinula po krevetu!"
Metil-oranz ljudske gluposti. Pokazatelj koliko su ljudi u stanju da nipodastavaju sebe i da se ponize. Da pokazu kako su u svojim ocima nule koje treba gaziti, kad vec ne znaju za bolje.
-Maki otkud ti to plavo ispod oka?
-Ma, pala kad sam se tusirala, nista strasno...
-Mnogo nesto cesto padas u poslednje vreme. Danas u kadi, juce niz stepenice, dan pre toga dok si cistila wc... Mislim da bi bio red da napustis kretena, a?
-Ma nije on kreten, samo se lako iznervira. On mene voli...
-Jeste da.
-Ne mogu da verujem da te prevarila i sa burazerom i sa najboljim ortakom! Brate, sta ces sad sa njom? Ces da sutnes govno?
-Pazi brate, objasnila mi je ona lepo o cemu se tu radi zapravo. Bila je pijana i...
-Oba puta?
-Pa da. Znam ja da ona mene voli...
-O Stano, gde si bre ti? Kakvi su ono panduri pre neki dan ispred tvoje kuce?
-Ma, onaj moj mali kreten odneo ceo porodicni stek... A ja, mislila opljackao nas neko, pa budala pozvala pandure... U dugovima je, jadan.
-I sta sad, pustices djubre da ti i dalje trosi kuci vazduh iako vas vec 5 godina pljacka da kupi pajdo?
-Ma, dobar je on, samo sto je u dugovima... A i ja sam kriva, nisam mu dala kad mi je trazio, nego sam sebicna pa kupujem jaknu... Ako, ako, tako mi i treba.
Iznanadno postati svestan situacije u kojoj smo se nasli.
"Vracam ti se ja pre neki dan gajbi, uvece oko 22h, i kod Omladinskog stadiona naletim na omanju grupicu Delija... njih desetak otprilike! A ja ko na kurac, nosio neku mornarsko - pedersku crno belu majicu! I istupio jedan od njih i pita me:
- Brate, da nemas mozda da nam pozajmis jedno 2 soma, treba nam za pivo i cigare...
Ja reko brate nemam, odakle mi, ja sam student bre, zivim na ivici egzistencije pune 3 godine! Vidim ja on se zbunio cim sam pomenuo rec egzistencija, tu se malo robusni momak razjario pa rece besno, onako kroz zube:
- Mhm, kontam 'rate, kontam! Nego reci mi ovo....za koga ti navijas, matori?
Cim je vodja ove omalene grupe navijaca postavio pitanje, odmah se iza njega pojavi vrsilac duznosti vodje navijaca sa palicom u desnoj i staklenom flasom jelena u levoj ruci!
I nista, ja kad sam VIDEO KOL'KO JE SATI, zasijem pesnicom vodju po sred desnog oka, jebiga, da bar jos neko najebe osim mene u tom sukobu! "
Misao koja se javi na (Šaban Šaulić mode) rastaaaaaaankuuuu (break) zdragom.
Jasno da ti nisi Džoni, jer teško je biti Džoni, sve i da to želiš. Tvoja zadnja misao biće duža, plačnija, manje dostojanstvena, i ne bez patetike. I kao takva, znaš da je bolja nego neizrečena.
Stvari van rutine uzmu paukovi. Kad ti i ja postanem dalek i neopipljiv, nahvataće se paučina po meni. A ti se plašiš paukova, nećeš je skinuti. Uzmi ovaj tren i ništa više. Samo poslednju stvar. Ne pravi filmove u glavi, zaboravi prvi dan, prvu jesen, svadje, pomirenja i ostalu klasiku. To je mnogo megabajta...To ostaje. Uzmi ovaj razgovor o žutom taksiju. Obrati pažnju na moju ruku ispruženu na stolu, sa dlanom nagore. Udahni miris vrelog ulja sa šporeta, pomiješanog sa hladnim vazduhom sa ulice iza poluotvorenog prozora. Zapali cigaretu, otvori polako vrata, nasloni se na vertikalu okna, i pamti prizor stola i tanjira, cvijeta u vazi, mene na stolici. Poslednja stvar su tvoje oči na mojim očima, i moje oči na tvojim usnama sa kojih čitaju tihe riječi. Uzmi tu sliku vibrantne niti od tebe do mene, od usana do oka. Dok uvlačiš dim, momenat se urezuje, probija ti tkiva, a nit ostaje neprekidna...
Čim te prene sirena žutog taksija, pokidaće će se i taj končić, i ti ćeš okrenuti se i otići. Ali to me se već ne tiče, ta se radnja zbila kasnije...
Šmeker, faca
Student ETFa koji uspe da polozi ispit kod Caje.
(Sad se verovatno pitate ko je sad taj Caja i kako moze gadan da bude. E pa kod njega su ljudi umeli da zaglave i po 3 godine. Dovoljna stara ETFovska izreka: Sta radi Tesla ispred ETFa? -Uci za ispit kod Caje)
Jedan od kolega se pokazao pravim štihom kada je prosao ispit kod gore pomenutog, priča kaže:
Dolazi student da polaže ispit i odgovara na tri pitanja, usmeno, kako se to nekad radilo. Pošto je završio izlaganje profesor ga pogleda ispod oka i kaže mu: "Kolega ovo jedno pitanje ste kao znali, ali ova dva slabo kolega… slabo...". I dok se student spremao da krene i da objašnjava matorima zašto po ko zna koji put pada ispit, profesor ga zaustavi i kaže mu: "Znate kolega, pusticu vas, ako mi kazete koliko ima sijalica u ovoj prostoriji". Čovek sav ekstatican se okrenuo 30 puta i prebrojao još toliko puta sve sijalice na plafonu i stidljivo je odgovorio: "ima ih 5", na to se Caja samo nasmejao i rekao: "Ne kolega ima ih 6" i izvadio je jednu iz fioke.
U sledecem roku čvrsto rešen da položi, nauči on jos bolje i pun samopuzdanja odgovori na sva postavljena pitanja. Posle izlaganja profesor ga ni ne pogleda, nego se zabacio na stolici, povremeno klackajući se i nesto je mumljao par minuta pre nego što je rekao: "Znate kolega, dobro ste vi ovo naucili, ali nesto ne znam da li da vas pustim... hm, pusticu vas ako mi ovaj prvi put pravilno kazete koliko ima sijalica u ovoj prostoriji" i on je ko iz puske: "Šest", tek ce profesor s osmehom: "Ali ja danas nemam sijalicu u fioci", a on ce: "Ali imam ja" i izvadi sijalicu iz dzepa,
E to vam je štih :D
Ova neopisivo bolna obaveza u životu svakog tinejdžera predstavlja jedan od najtužnijih dana u njegovom životu. Dotični je toliko depresivan i u mrš-u-pičku-materinu fazonu da je cela kuća sa celokupnom rodbinom i prvim komšijom Pajom nervozna i bratoubilački raspoložena. Elem, dolaziš u školu negde oko 10 do 2, tik pred zvono, ali kasniš na prvi čas kod razredne jer si sklapao neki biznis sa ortacima iz 3-8, koje nisi dugo video pa se usput i raspituješ šta ima novo. Ulaziš u svoju učionicu, vidiš 30 glava koji izviruju okolo u nadi pronalska tajnog izlaska iz učionice, a da pri tom savršenom bekstvu niko to ne primeti.
1: "Dobar dan, razr.."
2: "Radovanoviću, znala sam, tačno sam znala! Ni prvi dan ne možeš da dođeš na vreme, kasniš 20 minuta!"
1: "Ali.."
2: "Ćut! Da te ne čujem! Sad te neću upisati (nema dnevnik), ali za svako iduće kašnjenje na čas dobićeš tri neopravdana! Nacrtaj se na svoje mesto!"..
Sedaš za svoj sto, klimaš glavom okolo otpozdravljajući kolege svoje barke koja tone. Slušaš narogušenu razrednu koja preti kako će vas sve pobesiti i zaklati ako se neko uopšte usudi da udahne dva puta u 5 sekundi, da ne pričamo o drugim prekršajima svete knjige "Ja sa sekirom teram đake da postanu ljudi". Zvono prekida razrednu u pola reči, a svi prisutni zahvaljuju Bogu. Dolazite na drugi i poslednji čas, u još veći pakao. Profa ulazi, baca dnevnik na sto i govori da vadite knjigu i da otvorite stranu 842, paragraf 3, članak a. Zbunjeno gledate jedni u druge i jednostavno ne kapirate. Samo oni najiskusniji ćute i znaju šta sada sledi (ponavljači, znaju sve profesore i znaju kakva doza im treba), ali naravno, uvek će se naći neko naivan (pogotovo ako je u pitanju prvi razred srednje).
1: "Profesore, ali, prvi dan škole je."
2: "Jel prvi? E, evo tebi onda prvi u dnevnik. Hoćeš da bude i drugi?" (Na scenu stupa atmosfera sa sahrane babe Kvetoslave)
Bog je poslao anđele koji su zazvonili i oterali đavole sa radnih mesta. Freedom, at last. Zoveš kevu, govoriš kako ćete imati punih 7 časova i tri dopunska iz špansko-južnoameričkih ratova i kako je to obavezno za kontrolni u novembru. Naravno, nakon dopunske idete kod Laze (najvećeg štrebera u razredu) da igrate šah i monopol. Keva naivno odobrava i ponosno priča ocu šta radiš i šta ćeš raditi. Svi su se uputili u obližnju birtiju kako bi ugasili tugu i prokleli đavole sa stalnim zaposlenjem. Tek je četr sata, napolju je 36, ali već se ispija Lozovača i naručuju tužaljke. U toku ostatka višečasovnog opijanja doživljavaš najsramotnije momente svog života, ali ko te pita, ipak se opraštaš od još jedne neproživljene godine. Pravite sranja u birtiji, a konobar sa zadovoljstvom vadi svoju super-ultra 101 megapixel kameru, smeška se, snima vas, i raspravlja sa kolegom kako će da nazove snimak kad ga okači na Jutjub. Posle toga se više ništa ne sećaš. Budiš se, svu energiju koju imaš upućuješ u pravcu desnog oka kako bi ga otvorio. Uspeo si. Okrećeš se, pitaš se gde si. Posle dobrih 2 minuta i 38 sekundi primećuješ da si kući. To je dobro. Preko puta veliki sat pokazuje da je 13:52, pljeskavica iz Leskovačkog ti je na stomaku, sendvič iz Arene na levoj nozi a mamin ručak na desnoj. Pored svog tog sranja tebi se u glavi neprestano vrti jedna te ista, đavolsko-antihumana rečenica..
"..tri neopravdana, tri neopravdana, tri neopravdana.."